Kockar sa Širokog: Najveći problem kockara je laž. A ja sam lagao deset godina...

Kockar sa Širokog: Najveći problem kockara je laž. A ja sam lagao deset godina...
...prijelomnog trenutka kada je odlučio otići na liječenje u zajednicu "Milosrdni otac". Ispričao je kako se njegov život prije odlaska u Zajednicu "Milosrdni Otac" sastojao od prijevara, laži, pozajmljivanja novca, sve s ciljem da bih i dalje mogao kockati.

Imao je sve...

- Imao sam sve u životu. Roditelji su mi sve omogućili . Studirao sam u Zagrebu. Snalazio sam se dok sam bio u Zagrebu nije mi bilo teško raditi razne poslove preko Studentskog servisa. U to vrijeme 1986. od tog rada zaradio sam i automobil "peglicu". Imao sam svoje društvo. I sve se svodilo na to kad imam ja, imaju i oni. Završio sam Strojarski fakultet i počeo sam raditi u jednoj velikoj tvrtki. Ugovarao sam poslove, kao menadžer. Sve su mi ljudi omogućili od automobila, kartice i svega što je bilo potrebno za rad. U međuvremenu sam se oženio. Sada imam petero djece. I tako sam onda ugovorio jedan posao na zamolbu prijatelja iz studentskih dana. "Možeš li to odraditi, pitao me je". Ja na svoju ruku to i odradim. Mislio sam da će ići kako treba. To uradim i sad treba ići u Zagreb nositi papire. Jer gore samo pitaju jesi li naplatio. Nitko te ne pita kako, kuda, zašto, ima li kakvih problema? I onda se u meni stvaraju brojna pitanja?. Kako ću ja doći do tih novaca. Ne znam nikada nisam, ni pušio, ni pio, a ulazim u kockarnicu, počinjem s ruletom. Ispočetka dobivam. A onda okrene se kolo i počnem sve gubiti. Nisam ja tamo puno vremenski bio, desetak - petnaest minuta. Izvuci se, pobjegni od prijatelja nešto im slaži i mislim da je najveći problem kod nas kockara bio - laž. Kad sam prokockao sve svoje što sam imao počeo sam posuđivati i onda toneš još dublje i dođeš do kraja. Ne znaš kuda ćeš, što ćeš. Zapetljavaš se u toj laži. Ljudima lažeš da ćeš vratiti, a nikad to ne uradim. Kod mene je to trajalo oko desetak godina. Dva puta sam bio na liječenju u Zagrebu u bolnici na Rebru. To mi je bio kao neki odlazak na odmor, da pobjegnem od obitelji i od sebe. Gore budem oko mjesec dana. Čim odu liječnici s posla. Slobodan sam bio i ja. Obučem trenirku i idem vani. Budući da sam znao puno ljudi pozovem ih. Svatko mi je novac davao i vjerovao mi. I onda svemu tome mora jednom doći kraj. Bio sam svjestan toga. Nisam mogao stati, dok jedne nedjelje nisam sjeo sa ženom i ona mi je tada kazala. "Ne ide ovako više. Idi, seli se iz kuće". A ja se povukao u sebe. Ne znam kuću. Ne mogu govoriti . Ne mogu pričati. Nisam imao ni nekog prijatelja više da mu nešto kažem. Sve sam to kupio u sebi. I žena je saznala za liječenje u Međugorju. Iako smo udaljeni od Međugorja 30 km, nikad nisam ni čuo, ni znao za Zajednicu "Milosrdni otac". I meni je tog trenutka na umu bilo samo to da pobjegnem negdje, da odem. Pomišljao sam i na samoubojstvo i sve te crne misli prolazile su mi kroz glavu. I dolazim u Međugorje na razgovor. Fra Svetozara sam znao kao svećenika, poznavao sam ga iz medija. On me primi. Meni je bilo samo važno da ostanem. Mislio sam da nema nitko gori od mene, dok nisam ovdje došao i vidio da ima i drugih ljudi ovakvih kakav sam i ja. Shvatio sam da se trebam promijeniti i nastaviti život drugim svjetlijim putem. I tu sam upoznao Josipa Maroševca.

Htio se vratiti

Nakon tri mjeseca provedena u Zajednici htio sam se vratiti kući, no žena me nije htjela primiti - sve to u dogovoru s fra Svetozarom, priča Mario dok se dvoranom lomi smijeh. - I onda vraćam se ponedjeljkom na rad u skupini u Mostar i tada sam viđao djecu i žena bi dolazila s njima. A znate kako je se teško bilo vratiti iz Mostara. Kad idem uz Kobilovaču sjetim se ostavio sam djecu, nastavio je Mario svoju priču plačnim glasom, dok ga je publika hrabrila pljeskom. Ali eto, sebi sam zacrtao da ću u Zajednici biti do Velike Gospe (devet mjeseci). To sam rekao ženi i fra Svetozaru. Bit ću do tada i ja se vraćam kući. Onim putem kojim sam išao neću više... I eto uslišala mi se ta molba. Svaki dan navečer zahvalim Bogu za svaki dan i svaki trenutak što sam živ. Sada radim kao voditelj grupe liječenih kockara u Mostaru i tu petkom imamo sastanke. Na liječenju se trenutačno nalazi njih 11. Svi su obiteljski vezani. Ima tu i studenata i oženjenih momaka. Pomažemo jedni drugima. Ne smijemo se bolesno ponašati. Moramo priznati sebi da smo to što jesmo. Istina mora izići na vidjelo. Dok istina ne dođe na vidjelo ne možemo ići naprijed jednostavno sretan sam što pomažem drugima i to me drži samo da nitko više ne prođe ovu kalvariju koju smo prošli mi, zaključio je Mario.

vecernji.ba