Dubai bi bio selendra u usporedbi sa Širokim ili Mostarom da imaju more

Na stranu to što smo kroz vijekove preživjeli u najnegostoljubljivijim mogućim prilikama. Na stranu što praktički imamo samo kamen i sposobnost da iz njega izvlačimo sirovi život, i to vijekovima.

Da se naše vještine testiraju na malo detaljniji način, idemo brzinski preletjeti kroz bližu nam povijest. Imali smo Turke petsto godina, koji su nas u nekoliko navrata istrijebili, možda je najgore bilo za vrijeme "Kandijskog rata" kad su se borili za otok Candiu, danas Kretu, rat koji su uporno gubili, i nakon svake bitke bi odmazdu vršili na nemuslimanskom stanovništvu, tako da je Hercegovina na kraju, 1669. godine ostala doslovno pusta. Ubijali su, silovali, nabijali ljude na kolac, koji bi poluživi danima na suncu umirali. A sunce hercegovačko ima milosti koliko i Turci. Preživjeli smo.

Piše: Ivan Mikulić/Kamenjar.com

Danas nam oni koji su ostali iza turskog šljama pričaju o multikulturi i toleranciji i uzajamnom razumjevanju. Prihvatili smo to sranje. Nije do nas. Oni su ti koji i dalje pokušavaju biti Turci. Dovoljno je samo pogledati renome Bakira Izatbegovića i puste skupove podrške Erdoganu i sve je kristalno jasno. Dalje, dolaze Jugoslavije. Slična receptura, samo druga ideologija i mrvu nježnije od Turaka. Ponižavanje, ubijanje, rušenje. Nikad nitko nije kažnjen, za ikakve zločine po Hercegovini, iako postoje dokumenti, imena, prezimena. Dapače, djeca istih postaju predsjednici, i pričaju nam o multikulturi, toleranciji i uzajamnom razumjevanju. Prihvatili smo i to sranje. Nije do nas. Oni su ti koji i dalje pokušavaju biti jadnici. I dobro im ide, usput. O netoleranciji, a kamoli odmazdi nema smisla govoriti, kad je riječ o Hercegovini.

Dovoljno je samo pogledati slučaj Ivana Lasića koji živi na Uzarićima i nikom ne pada na pamet govnavit ruke. Puno je Ivana Lasića, ali Bogu hvala. Njima na dušu. Sada smo, evo, u trećoj Jugoslaviji. Doveli su nam strane debile koji znaju bolje od nas, upadali su nam u banke s tenkovima, uvjeravali su nas da je 5 trećina od 17 i tako dalje. Prihvatili smo to sranje, koliko god smrdilo. Međutim, povijest je čudesna, i budale prije ili kasnije ostanu suha kurca, tako će i ove naše budale, prije ili kasnije. Mi smo već dokazali da ćemo preživjeti. Usprkos svemu tome, usprkos trudu svih i svakakvih, svaki dan, u svakom razdoblju, Hercegovci imaju. Imaju pristojan život, imaju i pristojne i uspješne potomke, kulturu, povijest i jezik, što se ne može reći za neke oko nas, koliko god se trudili ukrasti našu, i kulturu i povijest. Imamo Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, imamo Sveučilište u Mostaru, imamo kulturne spomenike, književnike i pjesnike. Imamo sportaše koji su zaslužni za pola medalja naše prekogranične braće koji nas svako malo ponize na najjadnije moguće načine. Nije bilo baš smješno kad je goloruk narod zaustavio tenkove na Pologu, da ne prepolove Lijepu Vašu, da ne ulazimo u dublje analize "tko je kome koliko valjao".

Prihvatili smo to sranje. Nema veze. Samo nas pusti na miru i nema straha za nas. Ali ne. Neki jebači se uporno žele klizati uzbrdo, kako netko reče. A ti jebači su vrli pametnjakovići koji se nekako u pravilnim periodima pojave pred ljeto i onda ide izdrkavanje kako se, između ostaloga, Hercegovci ponašaju kad dođu na Jadran. Pa hajde da rezimiramo malo drugu stranu, kako se ponašaju dalmatinski ugostitelji kad im na more dođu gosti, jer gosti su gosti, nebitno otkud dolaze. Znam to, jer sam bio gost i u puno naprednijim regijama od Dalmacije, pa nikad i nigdje nisam vidio da mi se ijedan ugostitelj obraća ičim osim osmjehom. Meni ili bilo kome, bez obzira na jezik, boju ili bilo što drugo. Dalmacija? Sjećam se kad smo jednom došli u jedno od manjih mjesta, s namjerom da jednostavno ručamo. Naravno, prije smo parkirali auto, ne na plaži, nego na nekakvom gradilištu, a mjesto moraš platiti pedesetkaratnim dijamantima i to tipu kojem ideš na živce, jer se jadan morao pridići iz hlada i dogegati do mjesta gdje bi ti parkirao, i još kad progovori čistim tečnim paškim (a tko je ikad čuo paški zna o čemu pričam), sreći nema kraja! Kad smo se napokon sporazumili sa stogodišnjim lihvarom, odlučismo sjesti pojesti nešto, jer su nam se, eto zle sreće, sve paštete pretvorile u tekućinu dok je ovaj došao do auta da izbije harač. Dođemo tako do stola u finom restorančiću uz šetnicu, stresemo borovinu sa sjedalica, ignoriramo prašinu i skorenu majonezu uz rub stola, na kojem je toliko prašine i sitne živine da su već osnovali sindikate i imaju prvu gej paradu i čekamo. Čekamo i čekamo. Pepeljaru smo već uzeli sa drugog stola i ispušili pola kutije cigareta. Nakon 45 minuta, odnekud se pojavljuje konobarica, ofucana kao da se upravo s Biokove skotrljala, jedva koračajući.

- A dobro jutro, izvol'te?

- Dobro jutro. Bi li mogao meni, možda?

- A šta bi vi, ili (jeli) bi?

- Da...

- As ti gospe, jesi uranija, nema ti ništa ist. Kužina ne radi, nisu kuvari ni došli, ko zna ka'će.

(kiseli osmjeh, jer je 11 h i pitanje ima li negdje u mjestu netko tko radi)

- A čuješ ne znan ti ja ništa...

I gotovo. Ode ona ća. Popili bi mi kavu, kad smo već dobili sijede čekajući gospođicu da se udostoji poslužiti nas, ali ne da. Jednom drugom prilikom smo cura i ja došli na tjedan dana, i u potrazi za apartmanom, naletjeli smo na živahnu staricu Ivu koja nas je usred pregovora zgrabila za ruku i doslovno vukla dva kilometra, do svog stana. Nije u pitanju nikakv apartman, nego obični stan, iznajmila nam je ustvari svoju sobu, uz napomenu da se obavezno ostave vrata od wc-a ako se bude sralo, jer nema prozora. Ajde rekoh, nema veze, svakako nam soba treba samo za prespavati. Po danu ću ja svakako sjediti u birtiji a cura će šetati po plićaku, jeli... Naravno, unaprijed smo morali platitit s ono dijamanata što nam je ostalo. Međutim, stvar je postala bizarna do kraja kad se ispostavilo da Iva svo svoje slobodno vrijeme provodi plačući jer nema para, jer joj se sin nije oženio, jer Palestinci nemaju državu i zbog još milijun drugih razloga.

Zahvalili smo se Ivi i premjestili se u stvarni apartman. Evo, ovo ljeto je tek počelo, a cura i ja već imamo doživljen biser s Jadrana. Našli smo se u Makarskoj slučajno, u gluho doba noći, i odlučili prespavati u hotelu Dalmacija. Ideja sasvim normalana, dok se nije ispriječio problem u obliku recepcionara, stogodišnjeg Andrije, koji je očito formalno na poslu, i kojem je trebalo doslovno jebenih sat i pol vremena da nam izda prokletu sobu. Cura je fino odspavala na recepciji dok sam ja šetao gore dolje slušajući Andriju kako dobiva upute preko mobitela, a opet mu ne ide.

Plaćanje? U dijamantima, naravno. Treba li zbog jednog (ili pet, ili pedeset) ovakvih iskustava svaki Hercegovac srati po svakom ugostitelju na obali? Ne znam, nek kažu pametniji od mene, pisci nobelovci, voditelji informativnih emisija na trećerazrednim televizijama i blogeri od milijun i plus posjeta dnevno. Kad spominjemo predrasudu "dođe i popije sto piva", čak i ako je istina, u čemu je problem? Onaj tko pije, dobiva pivo besplatno? Naravno, Dalmatinci su poznati po tome što dijele usluge besplatno. Da mogu, naplatili bi i šetanje. Makarska rivijera postoji zahvaljujući Bosni i Hercegovini, i samo idiot to dosad nije shvatio. I to je ono što boli. Dalje, pljuvanje po djeci koja su glasna? Pa gospodo draga, ako ste na javnu plažu u Makarskoj ili Tučepima došli meditirati ili promatrati dupine, onda se zbilja ispričavam. Djeca se bave vrištanjem, i ako se usude baviti time i tu, na javnoj plaži, gdje je takvo nešto sasvim normalno, to samo znači da su slobodna i neopterećena. Zaboravljate da nije svima Bog dao da se rodi na obali, pa da trati život plačući jer ne može u tri mjeseca zaraditi toliko da leži ostalih devet. Niste vi zaslužni za to što imate more, to je samo splet okolnosti. Jednostavno ste se rodili tu, to je sve. Kakva osoba se uopće ruga dječjem veselju? Na kraju krajeva, ta djeca moraju valjda jednom doći prvi put na more, i ako to dožive s ushitom, u čemu je problem? Umjesto toga, bilo bi super da malo odete do parka, sjednete na slomljene klupice zatrpane čipsevima, kondomima i kojekakvim pizdarijama i poslušate o čemu razgovaraju i koliko beštimaju vaša draga dječica dok prebiru doživljaje od protekle noći. Bog zna da sam bio svakakav, ali isto sam ostao paf, kakve se sve avanture prepričavaju. Pokušajte malo ukrotiti svoj primitivni bahati ego, barem u medijima ako niste toliko pametni da se ponašate kao ugostitelji, kad već od toga želite živjeti. Jer, istini za volju, niste ništa posebno. Dovoljno je zakoračiti samo mrvu dalje i to se odmah primjeti.

A sad se vratite na početak teksta i ponovo bacite pogled na nevolje koje su zadesile ove što ih pljujete a od njih ste izgradili Makarsku. Zamislite da je drukčije, i da su bili slobodni cijelo to vrijeme i da su slobodni danas, što bi sve mogli. Onda zamislite da oni imaju more. Dubai bi bio jebena selendra u usporedbi sa Širokim ili Mostarom.