FOTO/VIDEO  Da se ne zaboravi: Hercegovački hajduk Andrija Šimić

Sa četrnaest godina odlazi službovati agi u Mostar, a ovaj ga s navršenih sedamnaest godina šalje na naukovanje za puškara. Po završetku izobrazba neko vrijeme radi, a potom se vraća kući. Pokušava se baviti trgovinom, otvara gostionice, ali odustaje od svega. Potvorili su ga da je ubio nekog Turčina, zbog čega kod kuće ne spava, nego se skriva i živi poluhajdučkim životom. Nakon što je otjerao konja u Livno uhite ga Turci jer sumnjaju da je ukrao konja, ali on uspijeva pobjeći i tada se posve odmeće u hajduke, čiji je harambaša Kadijević.

Dana 5. studenoga 1866. jedne noći na Aržanu budu napadnuti od seoske straže. Kadijevića ubiju, a Šimića uhite. Šimić je bio u zatvoru u Splitu 22 mjeseca, ali mu nisu našli ništa za što bi ga se moglo suditi. Na zahtjev turskih vlasti izruče ga Turskoj, a on iz ljubuškog zatvora uspije pobjeći krajem kolovoza 1868.

Organizira hajdučku družinu u kojoj su bili stalni hajduci: Sekulović, Bašić, Lončar, Meštrović i Bilić-Nosić. Dolazilo je k njima i drugih hajduka i pomagača, ali su i odlazili. Šimićeva hajdučka družina napada i pljačka putnike, obično ucjenjuje bogatije muslimane, ali i kršćane. Kada su u nuždi, pljačkaju i siromašnije putnike. Šimić brani pretresati ili pljačkati žene. Iako hajduk, on je vjernik. Šimićeva hajdučka družina aktivna je u drugoj polovici 1868. i cijelu 1869. godinu na turskom teritoriju. Krajem 1869. aktivnosti prenose na područje austrijske države, kada Šimić biva ranjen.

Turske, ali i austrijske vlasti, zabrinute su i uznemirene. Raspisuju ucjene za hajduke, žive ili mrtve. Turska se boji ustanka siromašne kršćanske raje, koji je na pomolu. Hajduci se najvise zadržavaju u Vinjanima, u Jovića, čije su kuće na granici s Turskom. Početkom srpnja 1870. Šimić odlazi u Vrliku, gdje se spajaju s vrličkim hajducima Petkovićem, Burilom, Ćorićem i Dražićem. Skupa odlaze na planinu Dinaru, gdje ucjenjuju pastire i njihove gospodare. Šimićeva hajdučka družina, skupa s Vrličanima, dolazi u Imotsku krajinu gdje u Vinjanima kraj Imotskog 26. kolovoza 1870. pljačkaju putnike koji idu prema Duvnu na sajam. Hvataju imotskog trgovca Dundića i ucjenjuju ga. Nakon ove pljačke austrijske i turske vlasti prave plan za njihovo uhićenje.

Hajduci se sklanjaju u planinu Kamešnicu, odakle se zalijeću i pljačkaju putnike. Odluče provesti zimu u planini Kamešnici, no hladna zima i prijetnje pomičnih četa prisile ih da je napuste. Kreću preko Studenaca za Zagvozd.Tu ih prokazuje pandurima Mihovil Bilić, brat hajduka Ante Bilića-Nosića. Hajduci odlaze u Zagvozd, a studenačke pomične čete ih prate u stopu. U Zagvozdu u zaseoku Prodani 11. siječnja 1871. panduri hvataju ostale hajduke, a Šimić uspijeva pobjeći. Pri uzmicanju ubije pandura Tomičića. Sklanja se u Podosoje u zaselak Garci gdje ga jedne noći, 14. siječnja 1871. sedmorica mještana vežu i predaju imotskim vlastima.

Nakon istrage u splitkom zatvoru počima suđenje hajducima 16. lipnja 1872. Trajalo je 22 dana. Ovo je bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koga dalmatinski suci nisu poznavali. Hrvatski jezik se pokazao vrlo dobrim za sudske procese. Šimić je osuđen na doživotni zatvor, dok su Sekulović i Lončar osuđeni na smrt, a kasnije pomilovani na doživotnu robiju. Ostali su osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Hajduci izdržavaju kaznu u Kopru. Šimić i njegova rodbina šalju vise molbi za njegovo pomilovanje, ali sve su odbijene. Tek Šimićeva molba, koju je podnio vjerojatno početkom svibnja 1901., biva uslišana. Car ga pomiluje. I tako Andrija Šimić nakon 31 godinu uzništva, 17. prosinca 1901. dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta. Svatko hoće vidjeti živu legendu. Šimić hoda po cijeloj Dalmaciji te po Bosni i Hercegovini. Svijet ga oduševljeno dočika, časti i divi se njegovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima. Dana 5. veljače 1905. dolazi u selo Runoviće gdje umire.

Pokapaju ga u grob Mrkonjića-Šimića iz Zmijavaca, koji se nalazi tik do groba Ante Garca, glavnog organizatora njegova uhićenja 1871. godine.