Slavljena misa za fratre koje su partizani poubijali prije 66 godina

ali i za ostalih 66 fratara iz Hercegovačke franjevačke provincije, koje su partizanske horde prije 66 godina zvjerski mučile poubijale u Mostaru, Širokom Brijegu, Ljubuškom i drugim dijelovima Hercegovine.

Nemilosrdne partizanske jedinice poubijale su ih samo zato što su bili vjerni Isusu Kristu, Katoličkoj crkvi i svome hrvatskome narodu. Uz koncelebriranje fra Ivana Dugandžića, fra Kornelija Kordić i fra Roberta Jolića, svetu misu predstavio je čitlučki župnik fra Miro Šego.

Ističući značenje njihova kršćanskog i svećeničkog života kojeg su krvlju posvjedočili, u prigodnoj homiliji fra Miro Šego je kazao:

„Poštovana braćo i sestre,

U svim narodima i u svakom vremenu postojali su heroji i mučenici. Na poseban način to je u tradiciji i vrijednostima kršćanskog života. Povijest Crkve uči nas i svjedoči koliki je broj onih koji su svoje živote položili za Krista i vjeru kršćansku. Svjedoči ne samo o broju nego i o dobi onih koji su bili mučeni i ubijani samo iz jednoga razloga, a to nam je znano svima, jedina osuda i jedina presuda bila je zato što su kršćani.

Živjeti za druge, umrijeti za druge postao je za kršćane ideal prema kojem su težili, a one koji su taj ideal ostvarili na poseban su način častili u svojoj zajednici.

Bilježili su vjerno mjesto i vrijeme kada se i gdje pojedina mučenička smrt dogodila, kako bi se cijela zajednica ondje okupljala na obljetnicu smrti. Tako je nastao kršćanski kalendar. Ta mjesta slavila su se kao mjesta pobjede, gdje je prekoračen prag iz ovoga svijeta u vječnu slavu u Bogu.

Mučenici nisu nikoga ugrožavali, nikome prijetili, nikoga prezirali, nikome predbacivali. Oni su trpjeli zlo, oni su poštivali ljude i vlast, oni su ljubili život. Oni su smatrali važnijim dati svoj život protiv nepravde nego li trpjeti nepravdu, radije su dopustili da ih se ubije, nego da ubijaju. Oni su stali na prvu crtu obrane kako ne bi tisuće drugih bilo poubijano i izranjeno.

Imajući pred očima razarajuću moć zla i grijeha te otajstvo otkupljenja i pomirenja u Kristu, došli smo večeras ovdje kako bismo kao vjernici iskazali poštovanje i sačuvali spomen na sve one koji su prije 66. ili više godina, ubijeni iz mržnje i osvete. Upravo tako, jer sa sigurnošću možemo reći da je veliki dio njih ubijeno nakon drugog svjetskog rata. Što svjedoči i potkrepljuje upravo tu istinu, ubijeni su samo zbog toga što su bili katolički svećenici i što su bili hrvatski narod.

Nikakva im se krivnja nije mogla dokazati, jer da su je mogli dokazati onda bi zasigurno ostali neki dokumenti i presude po kojima su ubijeni. A ovako bez ikakva suda i šutnjom koja je trajala godinama.

Spominjanjem pobijenih nastoji se iskazati dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti.

Imena onih kojih se spominjemo:

Spominjemo se prvoga Čitlučkog župnika fra Paške Martinca rođenog u Dragićini. Ubijen je i strijeljan u Ljubuškom. Za grob mu se još ne zna.

Fra Bernardina Smoljana iz Rodoča, župnika ove župe od 1936.-1941. Ubijen je zajedno s drugom braćom iz mostarskoga samostana 14. veljače 1945. na Čekrku i bačen u Neretvu.

Fra Jake Križića iz Roškog Polja, bio je aktualni župnik. Ubijen pored groblja Podadvor u Čitluku, 9. veljače 1945. gdje su ga vjernici i pokopali.

Fra Branimira Šuška iz Mokrog, župa Široki Brijeg. Bio je kapelan u Čitluku od 1939.-1941. Ubijen je negdje u Sloveniji i ne zna se mjesto gdje je pokopan.

Fra Anđelka Nuića iz Drinovaca. Bio je kapelan u Čitluku od 1941.-1943. Ubijen je u Sloveniji i ne zna se mjesto ukopa.

Fra Rafe Prusine iz Hamzića. Bio je aktualni kapelan. Ubijen je u Mostaru zajedno s braćom iz samostana 14. veljače 1945. i bačen u Neretvu.

U Čitluku su sredinom veljače ubijena i dva svećenika koji su na službi bili u Gradićima: fra Ćiril Ivanković i fra Filip Gašpar.

Tragično su stradali i pobijeni su bez suda. Ali, njihovo ubojstvo nije bilo jedino zlo. Žrtvama se htio zatrti svaki spomen, kako bi se sakrila istina o jednom režimu i njegovu zločinu. No, čovjek nije stvar koja se može izgubiti ili pak jednostavno zaboraviti i izbrisati iz sjećanja njegovih najbližih. Dogodilo se zlo, dogodio se zločin, o kojem se dugo moralo šutjeti, za koje nitko nije odgovarao i za koje sve do danas ne znamo cijelu istinu.

Svi oni koji su pobijeni, više se neće vratiti, neće nam moći progovoriti i prenijeti koliku su bol i patnju morali pretrpjeti i u kakvim su mukama umirali, ali zaslužuju da se njihova žrtva poštuje, njihovi grobovi urede i obilježe te da se konačno sazna istina o njihovu stradanju, kako im se ne bi nanosile nove nepravde manipuliranjem njihove žrtve.

Prisjećajući se njihove žrtve i njihova stradanja, želimo posvjedočiti koliko poštujemo svoje velikane, koliko cijenimo njihovu žrtvu.

Zahvaljujemo im, dakle, na toj njihovoj spremnosti da ponesu križ za druge, jer se među tim drugima i mi nalazimo. Od njih i mi trebamo učiti kako se radi i živi za one koji će doći.

Mi se danas sjećamo i spominjemo onih koji su svoje živote položili, ugradili u ono što danas imamo, ipak znamo da su veliki doprinos dali upravo oni, jer njihova krv, njihova žrtva plod je slobode koju mi danas uživamo. Mi danas s ponosom gledamo na svoju prošlost, na svoje svjedoke i njihovu žrtvu. Ne zbog prošlosti radi prošlosti, nego upravo zbog budućnosti.

Neće biti u ljudima osjećaja za potrebe idućih pokoljenja, ako se u današnjem naraštaju izgubi osjećaj zahvalnosti onima prije nas kao da se u naše vrijeme olako i prebrzo troši i gubi.

Molimo večeras da kao narod spoznamo vrijednost i veličinu žrtve koju slavimo i koje se spominjemo. Da iz ovoga spoznamo vrijednosti života u Bogu i da s Bogom gradimo svoju budućnost, baštineći vjeru otaca koju posvjedočiše svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost.

Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakog čovjeka, da budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru. Narod koji nije istinski spreman na žrtvu, nije sposoban graditi budućnost. Križ kao znak treba postati i biti naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda.

Vjera otaca baština je naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti. Amen.

Budući da je riječ o potpuno nedužnim žrtvama - fratrima koji su svoj život posvetili Bogu, Crkvi i narodu, večerašnjoj svetoj misi u župnoj crkvi Krista Kralja u Čitluku nazočila je brojna rodbina i prijatelji pobijenih fratara, župljani Čitluka i ostalog vjerničkog puka iz Brotnja, gdje su im odali dužno poštovanje i zajednički moliti da poubijane fratre Katolička Crkva uzdigne na čast oltara.

Mile PAVLOVIĆ/brotnjo.info