Kad riječi zanijeme: Anamarija Gagro

- počela nam je pričati, riječima prepunim neke nadnaravne snage, mlada djevojka koju je nezamisliva tragedija preko noći pretvorila u, kako njezina baka kaže, djevojku s 19 godina i troje djece. 
 
Riječ je o Anamariji Gagro iz Čitluka koja je, prema izboru novinara Večernjeg lista BiH, proglašena humanistom godine. Riječ je o djevojci koja je u prometnoj nesreći izgubila oslonce u svom životu - majku i oca, Ines i Božu. O djevojci koja je u toj cijeloj tragediji smogla snage i donirala organe svoje majke te tako spasila nekoliko života. Riječ je o djevojci čiju je snagu nemoguće opisati riječima, rečenicama, slovima... Bar ne ovim kojim poznajemo. Kada smo stigli u njihov dom, svaki detalj, svaka stvar odisala je toplinom kakva se rijetko osjeti u nekoj kući. Zapravo, susreće se samo u kućama gdje je obitelj sretna. A Anamarija i njezina braća Ivan, Ante i Gabrijel su to bili. Sve do one noći u prosincu prošle godine kada je sve u trenutku nestalo. No, oni su, kako kaže Anamarija - dobro.

- Čudno je to što nekako sve ovo dobro podnosimo, ali ja osjećam da je to zasluga nekog drugog, sa smiješkom na usnama reče Anamarija dok joj je pogled odlutao na fotografiju njezinih roditelja. Znali smo odmah na koga misli. - Otac i majka nam daju snagu da izdržimo. Osjećam da su tu. Sve je nekako kao prije, samo... Zastade na tim rečenicama i s tugom ponovi riječ koja je, činilo mi se, odjekivala cijelo vrijeme njihovim domom. Riječ - “Samo...”

Dok je govorila, mlađi brat Ante, koji je drugi razred osnovne škole, nije ju puštao iz ruku. Cijelo vrijeme sjedio je uz nju i promatrao naš razgovor. - Oni su mi dobri, dobri su u školi, Ivan je naš prvak u atletici i pokušavamo ostvariti ono što su naši roditelji željeli za nas, zaključi Anamarija koja je tisuće gledatelja Pečata osvojila svojom snagom. Nije bilo osobe koja tu večer nije pustila suzu. Nije bilo osobe koja joj je nije divila. - Ne znam zašto se ljudi toliko čude mojoj odluci. Znam kakva mi je majka bila, a odluka da doniram njezine organe, za mene je bila prirodna. Normalna. Ne mogu shvatiti da, ako već nekome možete spasiti život - to i ne učinite. Otac i majka su nas odgojili u vjeri i znala sam što mi je činiti, govori nam odlučno. A ono što je Anamarija učinila, spasilo je nekoliko života. Naime, donirala je dva bubrega, rožnice i jetru, koja je podijeljena na dva dijela. - Ne znamo još točan broj osoba kojima su organi otišli. Liječnici su nam rekli da će se te osobe javiti, a trenutak kada ih napokon upoznam, bit će mi najljepši mogući trenutak. I dok smo razgovarali o njima, smiješak joj je preletio usnama, jer, kako je i rekla na Večernjakovu pečatu, njezina majka bi bila ponosna na nju. A njoj i njezinoj braći to je sada najvažnije - nastaviti njihovim stopama. Da budu ljudi kakvi su oni bili.

- Iznenadila sam se koliko su bili omiljeni i koliko su drugima pomagali. Mislim, poznavala sam svoje roditelje, znala sam tko su, ali tek nakon njihove smrti, shvatila sam da su zaista bili posebni. I sada, kada njih više nema, svi su zaista tu za nas. I rodbina i prijatelji, i svima smo zahvalni. Svi pomažu koliko mogu, kaže nam ta mlada studentica Ekonomskog fakulteta koja je, nakon tragedije, odlučila studij nastaviti u Mostaru. Energija kojom je zračila cijelo vrijeme dok smo razgovarali, bila nam je nestvarna. No, iz razgovora s ljudima koji su poznavali Ines i Božu, ta energija očito je bila nasljedna.

- Nedostaju mi nenormalno. Nekad ne mogu vjerovati da ih nema. Da je ovo sada stvarnost.
Dok je izgovarala te riječi, oči su joj se napunile suzama, a glas je počeo drhtati. Kao i olovka u mojim rukama. Svi smo zašutjeli. A onda, opet snaga. Njezine sljedeće riječi opet su pokazale da djevojka s kojom pričamo u sebi nosi nadnaravnu snagu. Rekla je: “Mislim da su moji majka i otac ispunili sve ono što su htjeli na ovom svijetu, i to mi daje nekakav mir. I ja sam sigurna da će s nama sve biti sve u redu...”
 
Večernji List