Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje

Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje
abrasradio.info

Kamena jednostavna kućica, prekrivena slamom, s dvoja vrata, malenim prozorima i vrlo malo svjetlosti, bila je autentična hercegovačka kuća s kraja 19. i početka 20. vijeka. Ovako autentične kuće danas je moguće naći u trebinjskom selu Uvijeća i tek poneku u selu Sedlari.

Maketu jedne takve hercegovačke kuće čuva i Muzej Hercegovine u Trebinju. Napravio ju je Tihomir Kijac, krajem devedesetih godina prošlog vijeka i ona je u svojoj standardnoj, prirodnoj veličini. 

Baš tako izgledale su prve stambene jedinice koje su naseljavali ljudi na dinarskom području, s tim što je ove hercegovačke kuće izdvajao prepoznatljivi materijal - kamen

Prije tog razdoblja, kuće su građene na kružnoj osnovi i nisu ni bile nalik ovim četvorokutnim. 

Etnolog u trebinjskom Muzeju Božana Đuzelović objašnjava nam kako se odvijao život u krševitoj Hercegovini krajem 19. vijeka i kako je hercegovačka kuća, zahvaljujući vrsnom umijeću hercegovačkih majstora, opstajala godinama i bila dom tada višečlanim hercegovačkim porodicama.  

Dva kamena kreveta tipična su za skromni hercegovački enterijer s kraja 19. i početka 20. vijeka. Dok su se u ostalim dinarskim krajevima koristili drugi materijali, poput drveta ili slame, Hercegovcima je bilo udobno spavati i na kamenu. Neki će i danas reći, doduše u šali, da im je kamen mekan. 

Kako je u jednoj skromnoj prostoriji, na dva mala kamena kreveta spavalo i po desetoro članova jedne porodice teško je iz današnje perspektive i zamisliti, piše Abrasradio.info.

“Svi bi oni negdje našli mjesto. Na kamenim krevetima spavali su uglavnom najstariji članovi. Naravno, nisu spavali samo na kamenu, bile su tu i slamarice koje su služile kako bi im bilo udobnije. Ako nisu bili na krevetu, spavali bi tu negdje, na podu”, započinje priču etnolog Božana Đuzelović

Vremenom, potreba za više prostora značila je i razvoj kuća, najprije horizontalno, a onda i vertikalno. Tako su nastajale i dvokatnice.

“Zbog kraškog podneblja nastaju kuće na takozvanu ćelicu, gradi se izba ili podrum, gore se pravi soba koja se kod nas zvala čardak. Čardak je najprije bio namijenjen za goste, a u izbu su prvobitno smještali stoku, ali je služila i za sve one namirnice koje je trebalo čuvati tijekom zime”, pojašnjava Đuzelović. 

Život oko ognjišta

Život u maloj hercegovačkoj kući odvijao se oko ognjišta - centralnog dijela prostorije, na kome se pripremala hrana. Služilo je za grijanje te kao izvor svjetlosti, jer struje nije bilo. Hercegovačko autentično ognjište je, uglavnom, pojašnjava sugovornica, bilo jednim dijelom prislonjeno uz zid.

Cijelo skromno pokućstvo bilo je prilagođeno tadašnjim društveno-povijesnim prilikama. Česte migracije tražile su lagani pribor, posuđe, namještaj…

“Posude za pripremanje hrane i pravljenje hljeba su pravljene od drveta. Posude u kojima se kuhalo su od bakra. Ovakva jedna kuća je nezamisliva bez sača, u kome se pekao kruh i ostala hrana.”

Sinija, okrugli niski sto, bio je neizostavni dio ovog enterijera, kao i posebne stolice za muškarce i žene. 

Stolovača, objašnjava Đuzelović, stolica s naslonjačem, bila je namijenjena samo za muškarce, glavu porodice, i na njima žene ne bi sjedile. U prostoru je izgledala superiorno, lijepo rađena, izdvajala se od one za žene. Za žene je bio rezerviran mali tronožac koji je bio mnogo lakši za pravljenje. 

Dio hercegovačkog pokućstva bio je i takozvani avan - sprava za sječenje duhana, jer su brojne porodice baš od uzgoja i prodaje duhana i živjele. 

Simbolika u vratima

Hercegovačka kuća s kraja 19. i početka 20. vijeka imala je dvoja vrata, jedna na istoku, druga na zapadu, objašnjava etnolog Đuzelović. Sve je imalo svoju simboliku. 

“Ljudi su vjerovali da sve ono što dolazi s istoka, gdje izlazi sunce, je dobro i donosi neku vrstu blagostanja, a zapadna vrata su bila pretežno okrenuta ka onim mjestima gdje su bile štale i značila su da kroz njih odlazi sve što je negativno i što je loše”, kaže ona. 

Slamnati krov, shvatili su Hercegovci, nije dobar izolator, a nije ni siguran u hladnijim jesenjim i zimskim danima, pa je slamu na krovu kuće ubrzo zamijenio kamen - klesane kamene ploče. Velika su bila umijeća tada hercegovačkih majstora, koji su bez ikakvih vezivnih materijala trebali da naprave kuću i hercegovački kamen povežu u jednu sigurnu cjelinu. 

“Da bi se jedna kuća prekrila kamenim pločama trebalo je mnogo vremena, mislim nekoliko godina. Trebalo je najprije pronaći te ploče, obraditi ih, pa tek onda prekriti. Inače, Hercegovci su poznati kao dobri majstori, vrhunski zidari kada je u pitanju kamen”, priča Đuzelović. 

Nekadašnji način gradnje hercegovačke kuće danas je vrlo skup, pa se malo tko odlučuje na nešto slično, a i izbor materijala danas je znatno veći. Autentični kamen i drvo rezervirani su samo za one koji žele da sačuvaju iskonski hercegovački stil u kombinaciji s modernom arhitekturom i kojima nije problem da izdvoje nešto više novca za svoj dom.