Centralna banka BiH nedavno je prodala tonu zlata kako bi se sačuvala monetarna stabilnost zemlje.
Inače, sve veći iznos potrošačke košarice doveo je do situacije da građani prodaju zlato kako bi preživjeli. Već neko vrijeme cijene zlata u Bosni i Hercegovini su iste pa tako gram zlata košta 140 KM dok se otkupna cijena lomljenog 14 karatnog zlata kreće oko 52 KM.
Odluka Centralne banke da proda tonu zlata što je oko trećine ukupne količine zlata koje Bosna i Hercegovina ima, za mnoge ekonomiste je brzopleta i dugoročno gledano pogrešna.
Većina Centralnih banaka ozbiljnih država je kupovala i povećavala zalihe zlata i kako idemo ka recesiji vrlo je logično očekivati da će vrijednost zlata ponovno rasti – moje mišljenje je da je taj potez vjerojatno učinjen s jedne strane u pogrešnoj procjeni da će se pad vrijednosti zlata nastaviti, a s druge strane zbog nekih drugih ulaganja lošijih zbog kojih imamo lošije rezultate poslovanja Centralne banke pa da se na ovaj način pokuša ostvariti privremena zarada, rekao je za BHRT ekonomist Igor Gavran.
Dok mnogi postavljaju pitanje je li pametnije uložiti novac u zlato, nekretnine i štedne račune, većina građana Bosne i Hercegovine je u situaciji da ne može osigurati egzistenciju pa su onda primorani prodavati obiteljsko zlato kako bi kupili hranu ili platili režije. Nažalost, posljednih mjeseci ova pojava je postala sve učestalija.
Jer u ovom istom razdoblju kada su građani u najtežoj situaciji mi zapravo imamo pohvale iz UNO Porezne uprave o rekordnim prihodima, dakle novca ima, osim nekih predizbornih aktivnosti da bi se kupili glasovi birača, nije bilo nikakvih mjera pomoći i podrške, smatra Gavran.
Sociolozi su jasni: Prodaja zlata samo da bi se preživjelo je zapravo indikator sve lošijeg stanja društva, pojedinca i životnog standarda u cjelini.
Ta prodaja zlata iz kuta pojedinca je osjetljiva zato što ljudi ne prodaju neko zlato koje je tržišno te poluge zlata, oni prodaju nakit koji ima simboliku i neku vrijednsot i ako to prodaju onda je to ozbiljan indikator siromaštva koji mi jako uspješno prikrivamo, izjavio je za BHRT sociolog Drago Vuković.
I dok se političari u državi ne libe, ponovno sami sebi povećati plaću koja je ionako najveća u regiji, a građanima davati tek kojekakve jednokratne pomoći od kojih se mogu kupiti, primjera radi, samo pelene i prašak za rublje, onda nije ni čudo što su primorani često se odreći i onog najvrjednijeg da bi preživjeli. Dokle seže granica preživljavanja u Bosni i Hercegovini?
Dok radnici realnog sektora sa zahtjevima da njihove plaće iole idu u korak s nikada višom inflacijom, bolji položaj traže na ulicama, drugi vlastitim uredbama sami sebi povećaju plaće.…
Vezani članci