Lučić objavio novi status o Čoviću: 'Tko je stvarni ratni profiter, a tko je branitelj?'

Zdenko Lučić, kandidat Petorke za hrvatskog člana predsjedništva, objavio je novi status na društvenim mrežama u kojem se ponovno osvrnuo na Dragana Čovića i njegov ratni i poratni put. Njegovu objavu “RATNI I POSTRATNI PUT ‘ČUVARA DOSTOJANSTVA DOMOVINSKOG RATA" prenosimo u cijelosti.

"Životopis političara, posebno onog koji je vladar svakog segmenta života jednog naroda preko 20 godina, itekako je predmet interesa javnosti.

Posebno ako se taj životopis krije.

Posebno ako u njemu ima detalja koji nisu u skladu s vrijednostima koje političar zastupa.

Životopis može biti blatnjav, ali definitivno nije ‘stvar prošlosti’. To je osobna karta svake javne osobe.

A pošto ga Dragan Čović krije i ima naviku vrijeđati tuđe životopise, dajemo hrvatskoj javnosti u BiH na uvid njegov stvarni životopis.

Dragan Čović, sin Frane i Mare, rođen 1956. godine u Mostaru, Hrvat, iako se 90-ih izjašnjavao kao Jugoslaven, doktor tehničkih znanosti, inženjer strojarstva, bivši predsjednik Poslovodnog odbora ‘SOKO’ d.d. Mostar, predsjednik GO HDZ Mostar, predsjednik LIONS kluba Mostar i predsjednik Skupštine Hercegovačke banke, oženjen Bernadicom, rođ. Prskalo, kćerkom Blage i Jele, rođenom 10. 8. 1958. u Bogodolu, općina Mostar, otac dvoje djece, stalno nastanjen u Mostaru.

Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, kao i Strojarski fakultet na kojem je magistrirao 1981./1982. godine i tijekom 1997. godine obranio doktorsku disertaciju iz domena strojarstva.

Kao student, Čović se na prijavama trometara i ispita potpisivao ćirilicom, a tamo gdje se tražilo izjašnjenje upisivao je Jugoslaven.

Da je već tada imao duboke konekcije sa SOKO Mostar, dokazuju i prijavnice na kojima stoji da je stipendist SOKO Mostar.

U ZI ‘SOKO’ Čović počinje raditi 1982./1983. godine, na poslovima kontrole. Krajem 1988. ili početkom 1989. obnašao je dužnost predsjednika Radničkog savjeta ZI ‘SOKO’, kojom prilikom je potpisao dokumente kojima se veliki dio ovlasti Radničkog savjeta prenosi na predsjednika Poslovodnog odbora ZI ‘SOKO’ Novicu Đuricu, koji mu je, zauzvrat, omogućio velike ovlasti u radu i odlučivanju.

Navedene aktivnosti su se vremenski podudarale s procesom pretvorbe poduzeća ZI ‘SOKO’. Čović tada biva premješten u alatnicu, kada počinje njegov uspon u karijeri.

Nezamislivo je biti na rukovodećoj poziciji vojne industrije, a ne biti član Saveza komunista. Isto tako je nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Kontraobavještajne službe, KOS-a.

Početkom 1990. Đurica biva proglašen menadžerom godine u bivšoj SFRJ, što je polučilo nezadovoljstvo djelatnika ZI ‘SOKO’, među kojima je 13 dipl. oecc. potpisalo peticiju protiv Đurice. Čović je stao u obranu Đurice te je predvodio ‘odmazdu’ protiv potpisnika peticije.

U razdoblju pred rat, kako za vrijeme studija tako i za vrijeme rada u poduzeću ‘SOKO’, izjašnjavao se kao ‘Jugoslaven’ te se potpisivao ćiriličnim pismom. Zanimljivo je da se u krugovima u kojima se kretao u to vrijeme smatralo kako je Čović po nacionalnosti Srbin.

Zanimljiv je i njegov istup u svojstvu zamjenika Novice Đurice, kada se zalagao da se isplate dnevnice samo onim djelatnicima SOKO-a koji su bili u pričuvnom sastavu tadašnje JNA, iako se tada nastojalo što više Hrvata uključiti u redove pričuvne policije kako bi se, na taj način, došlo do osobnog naoružanja.

Početkom rata u Republici Hrvatskoj, 1991. godine, Čović je obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI ‘SOKO’, kada su se, za potrebe JNA, na zrakoplove tipa Galeb počeli ugrađivati lanseri i podvjesni nosači bombi. Sve dorade i preinake na letjelicama je svojeručnim potpisom odobravao Dragan Čović.

U isto vrijeme ZI ‘SOKO’ je vršio opravke i servis zrakoplova koji su bili oštećeni prilikom bojevih djelovanja u Republici Hrvatskoj, kao i otpremu pričuvnih dijelova za letjelice koje je ZO ‘SOKO’ slao u vojnu bazu Zemunik, kraj Zadra, za potrebe tadašnje JNA.

Dana 1. ožujka 1991. godine, zajedno sa Smajom Klarićem i Dušanom Vučjakom, fizički je napao djelatnika SOKO-a, Jurovickog, kojemu je kasnije uručen otkaz, kojega je potpisao Branko Kolobarić.

Prema raspoloživim saznanjima, dio dokumentacije s potpisima D. Čovića, u kojima on izvješćuje o bojevoj spremnosti zrakoplova, u ljeto 1992. predan je tadašnjem predstojniku Odjela za nacionalnu sigurnost HR H-B Branku Kvesiću.

Tijekom 1991. godine vršena je isporuka lansera, proizvedenih u Grudama, za potrebe JNA, gdje su naloge za isporuku potpisivali Dragan Čović i Nikola Marić. Pojedini djelatnici nastojali su bojkotirati isporuke za potrebe JNA, slijedom čega su bili suspendirani ili premješteni na novo radno mjesto, što je odrađivao Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama, a po nalogu D. Čovića.

U isto vrijeme uposlenicima u Grudama se osobno obraćao i D. Čović, nastojeći objasniti razloge i potrebu za izvršenjem obveza koje tvornica ima prema JNA. Nakon ovoga su proizvodni kapaciteti iz Gruda izmješteni na lokalitet Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod izravnim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali ‘skupni nosači bombi’ za letjelice tipa Orao, MiG 21 i G-4.

U isto vrijeme izvršena je i nabava raketnih lansera za zrakoplove, koji su iz Rijeke, preko Ploča, stigli u Mostar s lažnom dokumentacijom, po kojoj se radi o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se u stvari radilo o dijelovima nužnim za bojevo djelovanje protiv Republike Hrvatske. Ova zadaća bila je povjerena Branku Kolobariću, koji se i sada nalazi u najužem rukovodstvu ‘SOKO’ d.d. Mostar.

Kontrolu ugrađenih skupnih nosača bombi i lansera za rakete ispred vojne kontrole vršio je Damir Ustamujuić, a po nalogu D. Čovića.

Čović je na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka ratnih djelovanja u BiH, travanj 1992., kada se ne uključuje u postrojbe HVO-a, već ostaje angažiran u ‘kriznom štabu’ poduzeća ‘SOKO’, koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru. U kriznom štabu su, pored Čovića, angažirani bili i Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi.

Ono što je izvjesno u ovom periodu jeste da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven te mijenja nacionalni identitet u Hrvata.

Krajem svibnja 1992. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i angažira se u logistici 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga je postavio Ljubo Perić, navodno njegov bliski rođak, tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Ovakvu poziciju unutar HVO-a ‘zaslužio’ je nekom skromnom donacijom.

Na poslovima logističara ostaje do 22. 6. 1992., kada ga tadašnji predsjednik HVO Mostar Jadran Topić postavlja na dužnost do-ravnatelja poduzeća ‘SOKO’, da bi ga, na prijedlog Jadranka Prlića, Mate Boban postavio na dužnost ravnatelja poduzeća ‘SOKO’. Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolu, Miru Ćorića i druge, kojima daje zaduženja za upravljanje poduzećem po određenim segmentima.

Vrše se isporuka i prodaja pričuvnih dijelova na europsko tržište, uglavnom za potrebe izgradnje zrakoplova tipa Airbus.

Tijekom druge polovine 1992. godine izvršena je prodaja dijelova u protuvrijednosti od 3,5 milijuna DEM, a prema nepotvrđenim saznanjima čak i preko 5 milijuna DEM. Isporuka i prodaja išla je putem poduzeća-banke ‘HCH SOKO’ sa sjedištem u Frankfurtu, Njemačka, ili preko posrednika kao što su francusko poduzeće ‘Euro Copter’ i ‘Dassault’.

Tvrtka ‘HCH-SOKO’ utemeljena je početkom 1992. godine u Frankfurtu, Njemačka, s udjelom 60 posto njemačkog kapitala i 40 posto poduzeća ‘SOKO’ Mostar, a utemeljitelji su Novica Đurica i Nurija Čelik, koji posjeduje kuću u RH. Uz posredništvo ‘HCH SOKO’ iz ‘SOKO’ Mostar vršene su isporuke.

Krajem 1992. godine Ruskoj Federaciji vraćeni su alati iz programa ‘Iljušin’. Povrat alata odobrio je Jadranko Prlić, koji je u to vrijeme boravio u Moskvi. Uz posredništvo ‘HCH SOKO’ vršen je i uvoz cigareta na područje HR H-B i RH, u kojem su, pored Čovića, sudjelovali i Jadranko Prlić i Marijan Primorac zv. Prndelj, vlasnik poduzeća ‘Primorka’.

Prema nepotvrđenim saznanjima, tijekom 1992. godine uvozom cigareta ostvarena je dobit od oko 1,5 milijuna DEM, a uvoz je nastavljen i tijekom 1993. godine.

U okviru poduzeća ‘SOKO’ Mostar, tijekom sedmog i osmog mjeseca 1993. usvojen je vojni program proizvodnje, gdje su se, pored programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe. U to vrijeme u Upravnom odboru, tj. u ‘vojnom programu SOKO-a’, bili su Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković, Vlado Čuljak i drugi.

Tijekom 1993. godine, prema raspoloživim saznanjima, većinski vlasnici poduzeća ‘SOKO’ trebali su postati Jadranko Prlić, Neven Tomić i Dragan Čović, što su podržavali i predstavnici poduzeća ‘SOKO’ koji su, u međuvremenu, sklopili ugovore s Eurobusom, Zračnom lukom Zagreb i drugima.

Na ovaj način Čović i njegova obitelj stekli su efektnu kontrolu nad poduzećem SOKO i gotovo svim strojevima unutar poduzeća, što je kasnije iskorišteno za izvlačenje novca od Ministarstva obrane HR HB.

Odlukom Vlade HR H-B iz 1996. godine, koja je prema određenim navodima donesena retroaktivno, donesena je odluka o formiranju bescarinske zone u krugu poduzeća ‘SOKO’ d.d., za koju su vezane određene krimogene radnje, kao npr. nestanak šlepera s cigaretama u vrijednosti od 2 milijuna DEM, u čemu su, navodno, sudjelovali i djelatnici ili bliski suradnici MUP-a HR H-B.

Tijekom 1996. godine D. Čović bio je jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a po izboru Ivana Prskala postavljen je za savjetnika za gospodarstvo u gradskoj vladi. U rujnu 1997. postavljen je na mjesto predsjednika GO HDZ Mostara.

Prema nepotvrđenim saznanjima, bio je član Upravnog ili Nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanske županije i navodno je, u tom svojstvu, potpisao odluku o smjenjivanju svih predsjednika upravnih odbora na pomenutom području ‘zbog loše provedbe privatizacije’.

Navodno je glavni razlog za ovakvu odluku nakana reprivatizacije ‘Aluminijskog kombinata’, koja je prethodno izvršena bez upliva grupacije bliske D. Čoviću. Prema određenim procjenama, grupacija D. Čović, J. Prlić i drugi bi preuzimanjem kombinata mogli ostvariti dobit od oko 500 milijuna DEM.

U isto vrijeme postojao je i sukob na relaciji D. Čović, s jedne strane, i Mijo Brajković i Mile Puljić, s druge strane, koji su se protivili njegovom kandidiranju za gradonačelnika i postavljanju za ministra privatizacije u Vladi HNŽ-a, koju je tada vodio Mijo Brajković.

Prema svemu navedenom, jasno je da Čović nije bio sudionik Domovinskog rata na strani HVO-a, a JNA se odrekao tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji.

Kao takav, Čović se polako penje kroz hijerarhiju HDZ-a, preuzimajući kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udrugama HVO-a koje su se borile protiv JNA.

Danas udruge HVO-a u tišini promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski funkcioner koji je upravljao zrakoplovnom industrijom SOKO monopolizira naslijeđe HVO-a i njime vodi političke progone stvarnih pripadnika HVO-a.

Nakon svega postavlja se pitanje, tko je stvarni ratni profiter, a tko je branitelj?”, zaključio je Lučić.