Nino Raspudić:Korejsko primirje i bh. mir

Vidi originalni članak
Uz analize geostrateških posljedica te novosti, ako je uopće točna, i tehničke podatke o toj vrsti atomskog oružja, mediji su naglasili i jedan kuriozitet, a to je da korejski rat i dalje traje. Većina ljudi ne zna da taj rat službeno nije završio i da formalno traje i nakon 1953, kada su sukobi okončani primirjem. Sve što se događa nakon toga neka je vrsta malog hladnog rata, koji traje i četvrt stoljeća nakon što je okončan veliki hladni rat. Zvuči li vam poznato?

Iako je, za razliku od korejskog, rat u BiH službeno okončan mirovnim sporazumom u Daytonu, gdje su udareni i temelji ovakve države, s 20 godina odmaka čini se da su Dayton sve strane shvatile kao primirje, a ne kao trajno rješenje. Točnije, kao predah u kojem će ojačati, sačekati povoljnije geostrateške okolnosti za postizanje svojih ratnih ciljeva. Srpska strana pristala je ostati formalno u BiH, svjesna da će protekom vremena jaz između tri podijeljena društva na terenu postati nepremostiv, s novim generacijama rođenim i stasalim na potpuno drugačijoj matrici, pa da će u konačnici nestanak dejtonske BiH doći sam od sebe, u trenutku kada prestane interes međunarodne zajednice za njenim održanjem. Politika stalnog održavanja blago povišene političke temperature u BiH i opstruiranja zajedničke države nije zahtijevala veliki kreativni napor jer su joj zadnjih dvadeset godina povodi i opravdanja neprestano servirani iz Sarajeva. Izetbegovićeva politika, čini se, bila je primarno "sabur patnja", dugoročno računanje na demografske i trpeće kapacitete vlastitog naroda, koji će kad-tad, valjda i božjom providnošću, dobiti cijelu BiH, ili barem puno veći njen dio od onog kojeg su na kraju rata držali pod vojnom kontrolom, kao svoju nacionalnu državu. U neformalnoj trajnoj koaliciji s tzv. građanskom opcijom bošnjačka nacionalna platforma se od tih premisa do danas nije pomakla ni milimetra. Hrvati, o čemu najzornije svjedoči to da se njihovi politički predstavnici u Holbrookovoj knjizi o Daytonu gotovo uopće ne spominju, bili su graničarsko političko pješaštvo u rješavanju integralnog hrvatskog pitanja, preciznije interesa Republike Hrvatske u tom trenutku, a sva postdejtonska politika svodila im se na borbu za elementarni politički opstanak. Četvrti faktor, međunarodna zajednica, visoki predstavnik, OHR i posebno "najdraža ambasada" svojim djelovanjem zadnjih dvadeset godina samo su pojačavali dojam Daytona kao primirja, a ne kao stvarnog temelja za izgradnju države, igrajući na ruku bošnjačkog unitarizma, nametnutim promjenama na štetu Hrvata, što je devastiralo Federaciju BiH, i trajno narušilo bošnjačko-hrvatske odnose, od Alijanse, preko Komšića do platforme i Lijanovića, a državu u cjelini nije učinilo nimalo jačom ni funkcionalnijom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svu nemoć i iracionalnost te politike pokazuju i zadnji događaji u vezi s proslavom Dana Republike Srpske. Početak se činio kao iz sarajevske političke bajke: odgovarajući na zahtjev za ocjenu ustavnosti Dana Republike Srpske, kojeg je podnio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio je neustavnim dio Zakona o praznicima Republike Srpske, te naložio Narodnoj skupštini RS da izmijeni sporne odredbe.

U praksi se, pak, dogodilo suprotno, Izetbegović je tjerao lisicu, a istjerao vuka, točnije dodatno je ojačao RS, misleći valjda da stvari funkcioniraju nominalistički, te da Ustavni sud voljom dva Bošnjaka i tri stranca može svojim formalnim odlukama magično utjecati na stvarnost u BiH, pa ako donesu odluku da ukidaju Dan RS da će time nekim čudom rastočiti i supstancu srpstva u njoj, da će Srbi nakon te odluke Suda dići ruke od svega i reći - džaba smo krečili, evo odustajemo od države u državi, neka bude građanska i unitarna BiH. Na kraju je Izetbegović izazvao homogenizaciju Srba u BiH i oko nje, te de facto ojačao Republiku Srpsku.

Podnositelj Izetbegović i gospoda suci su tako Dodika učvrstili, a RS dali povod da od dana čije je obilježavanje prolazilo uglavnom neprimijećeno napravi kult, tako da sada svi imamu u svijesti 9.1. Raskošna proslava, cjelodnevni live programa na RTRS, uzvanici, snažna potpora Srbije, vatreni Bećkovićevi govori, jedinstvo Dodika i oporbe u obrani RS, povorke u nacionalnim nošnjama od Trebinja do Banjaluke konačni su rezultat sarajevske inicijative.

Naivni konzumenti sarajevskih medija su izgleda stvarno u zadnje vrijeme povjerovali kako je Vučić promijenio i dlaku i ćud i da odjednom više voli Sarajevo nego Srbe u BiH, ili da će im SDS pristati biti srpska marioneta poput Lijanovića, pravaša ili Martina Raguža kod Hrvata. U komentarima nailazimo na iščuđavanje nad tim kako to da su odjednom i Vučić i SDS i ostatak oporbe čvrsto uz Dodika na proslavi krsne slave Republike Srpske. Stvarno je zapanjujuće i duboko iznenađujuće da Srbin srbuje umjesto da provodi Izetbegovićevu politiku.

Sva priča o distanci koju Vučićeva Srbija, pritisnuta od Amerike i EU, zauzima u odnosu na RS i poljuljanog Dodika, kojeg oporba samo što nije srušila, nakon cirkusa u vezi s proslavom Dana RS pada u vodu. Vidi se da po pitanju opstanka RS među svim srpskim akterima vlada apsolutno jedinstvo, a sad je jasno da bi, čak i kada bi se mokri sarajevski san o rušenju Dodika realizirao, eventualna nova vlast bila jednako beskompromisna u očuvanju Srpske kao i on. Pa nije li svojevremeno i Dodik imao potporu "stranaca" i simpatije Sarajeva u rušenju ratne SDS-ove vlasti, da bi poslije ispao čvršći orah od nje? Finta s odlukom Ustavnog suda pokazuje da u dejtonskoj BiH svaka negacija izaziva dodatnu determinaciju pa ako nešto nemaš snage srušiti, barem ga nemoj dodatno jačati negirajući ga samo nominalno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Promatrajući te događaje iz hrvatske perspektive u BiH, 9.1. u Mostaru bilježim pomiješane osjećaje. Proslava Dana RS primarno budi sjećanje na sve pobijene i protjerane s područja današnje Republike Srpske. Uz to, nedvosmislena je antipatija prema Izetbegovićevim motivima, jer su Hrvati sarajevsku "građansku" ljubav i "ukidanje granica i podjela" politički osjetili na svojoj koži. Na koncu, gledajući pompu u prijenosu iz Banjaluke, osjeti se i neka vrsta zavisti u smislu - eh, blago im se, kako bi mi tek nakitili i slavili da nam je entitet...

Nezavisne novine

Vezani članci