Marina Radoš: Neki novi klinci

Nije nama ništa dugo trajalo. Ni plaće, ni džeparci, ni nutele, ni naši tersluci jedna na drugu.
Imale smo balkon za veš i plakanje. Tu smo se redale.
Uzmeš svoju kutiju cigara i odeš gledat grad, suze ti kapaju po majici, a preostale tri se izmjenjuju sa rečenicama: ''Šta je, koji su đavli?'', ''Jel to on opet?'', ''Pa u p... m... kako tako! Uzmi instrukcije, imaš kad do sljedećeg roka!'', ''Jel to opet oćeš da budeš sama?'' ''Nemojte tamo ić, oće da bude sama!''

Onda bi Mario preuzeo stvar. ''Mogu li ti ja ikako pomoć?''
''Moreš! Uzmi kalaš i ubij me.''
Naših navodnih 120 kvadrata, zaključana soba u kojoj gazda krije vrijednosti i haremski kauč da sve četiri možemo leć.
Sakrilo je tih 120 kvadrata puno u posljednje dvije godine.
Javne i tajne ljubavi. Javni i tajni padovi na ispitima. Javne i tajne besparice. Javni i tajni pozivi, sms poruke, krađe interneta, neplaćeni i preplaćeni računi.
Svađe. Smijeh. Ogovaranja i razgovaranja.
Tulumi od 48 sati. Teške teme iza ponoći i teška hrana u dva ujutro.
Martina koja nas zatiče na nogama kad se ustane na posao i dođe s njega. Njezinih tristo alarma ujutro. I putanja od balkona do sobe - (Oprosti, oprosti!) Andrea na fotelji opet stavlja neki k na kosu. Kako joj je kosa kritična! Tri izrasta ona ima!
Andrijana ulazi kao da je to još uvijek njezin stan, i produži u kuhinju stavit kavu jer se meni ne da ustat s laptopa.

Maša uvik gladna! Uvik je žena gladna!
Zapali po tri cigare iz naših kutija pa nam kupuje po čitavu kutiju čim se opari.
Meni se i dalje ne ustaje s laptopa.
Maša i Martina dolaze s posla u isto vrijeme, jedući, i prepričavaju događaje iz Kladare, pa svi sve znamo o dežurnim mostarskim kladioničarima, njihovim sudbinama, izjavama i psovkama.
Tonka nam nekad nešto skuva kad dođe. I jeftino nas izađe, čovječe!
I tko će tu sada? Možda neke superuredne studentice medicine koje će puštati glazbu samo kad se tuširaju?
Možda neki studenti sa tehničkih fakulteta koji neće htjeti skuhati kavu gazdi i slušati njegovu tešku priču?
Možda će tu doći neke nove klinke, neke brucošice koje će se čudom čuditi tko je tu živio. Zašto su zidovi kao u sušari? Zašto kod vrata imaš pet udubina od čaša i boca kada te pogodi pjesma?
Tu su se lomile čaše, noge, regali i srca. I nastajale najslađe uspomene.
Zbogom Rade.
Stižu neki novi klinci... Neki novi klinci... Neki novi klinci...

Marina Radoš