Što psi stvarno misle o nama?

Mahanje repom, sjedenje u krilu, krađa jastuka i sl. pokazuju nam da nam psi zasigurno vraćaju ljubav. No, kako psi ne mogu reći što se događa unutar njihove krznate glave, kako možemo biti sigurni da nas stvarno vole? Zapravo, i možemo! Zahvaljujući nedavnom razvoju novih tehnologija slikanja mozga, možemo dobiti bolju sliku o tome što se događa u psećem mozgu, piše mic.com/geek.com.

Tako je, znanstvenici proučavaju pseći mozak. I ono što istraživanja pokazuju pozitivno je za sve vlasnike pasa: ne samo da nam psi uzvraćaju ljubav, nego nas i vide kao članove svoje obitelji. Izgleda da se psi više oslanjaju na ljude u zadobivanju privrženosti, ljubavi i zaštite, nego na vlastitu vrstu.

Najnoviji i najdirektniji dokaz da su psi beznadno posvećeni ljudima dolazi iz nedavnog istraživanja i slikanja psećeg mozga, orijentiranog na procesuiranje mirisa u mozgu.

Stručnjaci za životinjsku kogniciju sa Sveučilišta Emory dresirali su pse da mirno leže za vrijeme magnetske rezonance kako bi izmjerili njihove neurološke odgovore na mirise pasa i ljudi, i poznatih i nepoznatih. Psi se kroz svijet kreću pomoću nosa, pa je moguće da će uvid u procesuiranje mirisa dati nove dokaze o društvenom ponašanju.

Znanstvenici su otkrili da aroma vlasnika zapravo aktivira „centar za nagrade" u psećem mozgu. Od svih neodoljivih mirisa koje su mogli onjušiti, psi su postavili ljudski miris kao prioritet nad svim ostalim.

Ti rezultati podudaraju se s još jednim neurološkim istraživanjem pasa koje su proveli istraživači sa Sveučilišta Eotvos Lorand u Budimpešti. Oni su proučavali moždanu aktivnost pasa u odnosu na različite ljudske i pseće zvukove, poput glasova, lajanja, te beznačajnog gunđanja i uzdaha obje vrste.

Prije ovog istraživanja nismo imali pojma što se događa unutar psećeg mozga kad ljudi prave buku. Između ostalih iznenađujućih činjenica, istraživanje je pokazalo sličnosti u načinu na koji pas i čovjek reagiraju na emocionalno obojene glasove i zvukove.

Istraživači su dokazali da veseli zvukovi potiču i pozitivno utječu na auditivni korteks u obje vrste. Ta zajednička osobina govori nam o jedinstvenom komunikacijskom sistemu koji izgrađuje vezu između psa i čovjeka. Ukratko - psi ne poprimaju samo naizgled suptilne promjene raspoloženja, već su zbog načina na koji su povezani s ljudima fizički osjetljiviji i podložniji i za najmanju promjenu raspoloženja.

„Vrlo je važno i zanimljivo razumijevanje tog alata koji omogućava uspješnu vokalnu komunikaciju između dviju vrsta", izjavio je za Mic Attila Andics, neuroznanstvenik i autor ovog istraživanja. „Zapravo nam nije bilo potrebno slikanje mozga da bismo vidjeli da komunikacija između pasa i ljudi uspijeva, no bez tog slikanja ne bismo razumjeli zašto funkcionira. Sada zasta počinjemo shvaćati zašto."

Bihevioralna istraživanja podupiru nedavna neuroznanstvena istraživanja. Prema Andicsu, psi ulaze u interakciju s vlasnicima na isti način na koji bebe ulaze u interakciju s roditeljima. Kada su psi prestrašeni ili zabrinuti, trče svom vlasniku, jednako kao i mala djeca svojim roditeljima. No, to je čisti kontrast u odnosu na druge domaće životinje - skamenjene će mačke, kao i konji, pobjeći.

Psi su također jedina vrsta, osim primata, koja gleda ljude u oči. To je otkrio Andics, zajedno s mnogim drugim kolegama, prije desetak godina kada je proučavao i učio o pripitomljavanju vukova, za koje je smatrao da će mu odati tajnu. Ta posebna značajka, to posebno ponašanje između psa i ljudi zaista je jedinstveno - psi traže kontakt očima od ljudi, ali ne i svojih bioloških roditelja.

„Vezanje uz vlasnika mnogo više znači psu negoli ijednom kućnom ljubimcu", kaže Andics.

Također, znanstvenici su bacili pogled na ljudsko-pseću povezanost i iz drugog kuta. Ispada da i ljudi psu uzvraćaju snažne osjećaje ljubavi i privrženosti. U istraživanju objavljenom u časopisu PLOS One, istraživači Opće bolnice Massachusetts mjerili su aktivnost ljudskog mozga kao odgovor na slike djece i pasa.

Sudionici istraživanja bile su žene koje imaju djecu i psa barem dvije godine. Obje slike izazvale su aktivnost u regijama mozga povezanih s emocijama, nagradom, pripadanju, vizualizaciji i socijalnim interakcijama. Možemo zaključiti da nas i krznati i malo manje krznati članovi naše obitelji jednako vesele.

Ljubitelji pasa par puta su pogriješili u čitanju izraza pasjih lica, npr. pretpostavili su da pognuta glava znači krivnju, emociju koja zahtijeva višestruku samosvijest koju psi vjerojatno nemaju, slažu se bihevioralni stručnjaci. No, u obitelji su naši instinkti, što se tiče osjećaja naših pasa, najčešće točni.

Što psi poručuju onim zabrinutim ili željnim pogledom na onaj njihov sjetan način, nije uvijek jasno. No, možemo odahnuti imajući na umu da nas naši ljubimci dokazano vole onoliko koliko smo se nadali, možda čak i više. Iako oni nisu naša djeca, oni nas smatraju svojom obitelji. A za nas? Za naš će oni uvijek biti naše bebe.