Siromašni dječaci zaranjaju u smrt kako bi vadili zlato

filipini
filipini

Josephu je šesnaest godina i djelatniku humanitarne organizacije Human Right Watch objašnjava njegov posao. On je jedan od mnogih kopača zlata - točnije rečeno, ronilaca koji pod vodom traže dragocjenu kovinu.

Živi u Santa Milagrosi, oko 350 kilometara od Manile. Filipinske pokrajine Camarines Norte i Masbate su poznate da u njima ima zlata. Problem je što treba roniti na dubinu koja bi zabrinula i iskusnog ronioca s punom ronilačkom opremom. Klinci, naime, rone i na 25 metara dubine, a metode tih "rudara" mahom iz siromašnih obitelji su sve prije nego high-tech, piše Deutsche Welle.

Tamo to zovu "kompresorsko ronjenje" jer je na čamcu postavljen kompresor i ronioci jedino imaju cijev iz koje na dubini udišu zrak. "Ponekad moraš biti brz, osobito kad nestane zraka u cijevi zato jer je stroj crkao. To je normalno, to se i meni dogodilo", kaže Joseph.

Mulj s dna sadrži zlato, ali se na njegovo vađenje ne bi odlučili niti vrhunski opremljeni ronioci.

Denisu je četrnaest godina i također redovito roni za zlato: "Bilo mi je trinaest kad sam prvi puta ronio. Bojao sam se jer je dole mračno i duboko. Ponekad vam se čini da će vam eksplodirati bubnjići u ušima. Obično ostanem pod vodom sat ili dva. Jednom su mi sa površine dali znak da nešto nije u redu s kompresorom, tako da sam mogao odmah izroniti. Bolje vam je odmah otići gore prije nego što vam nestane zraka."

Joseph i Denis su samo neki od 135 filipinskih ronilaca sa kojima su razgovarali djelatnici humanitarne organizacije Human Rights Watch. Polovina ih je mlađa od 17 godina, najmlađem je bilo tek devet. U netom objavljenom izvješću su optužili filipinsku vladu da uopće dopušta takvu strahotu, jer i smrtni slučajevi nisu nipošto rijetkost.
I Denis priznaje da je već često imao problema: "Ponekad kompresor nije nepropustan pa vam dolje šalju i njegove ispušne plinove. Ponekad mi se muti od te nafte." Ali ispušni plinovi starih dizelskih kompresora nisu jedina opasnost: mališani ostaju pod prljavom vodom preko svake granice, a za dekompresijske tablice nitko nije niti čuo.
Sva ‘tehnologija' se svodi na cijev u zubima. A ponekad umjesto zraka dolaze ispušni plinovi starih kompresora.

Jer naglo izranjanje iz takvih dubina, čak i ako se tako spašava goli život, također može biti smrtonosno zbog pritiska i komprimiranog zraka koji se do tada udisao. Simptome te "ronilačke bolesti" odlično poznaju svi sugovornici: bolovi u čitavom tijelu i u leđima, groznica i otekline.

Niti to nije kraj opasnostima: "poduzetnici" koji zapošljavaju takve rudare masovno koriste živu kako bi izdvojili zlato od nečistoća. I ta živa dospijeva u vodu u kojoj rone, a osobito za mlade organizme to može biti kobno za njihov živčani sustav i uzrokovati smrt.

Ali jedva da što može zaustaviti takve male "rudnike" zlata. Aktivisti humanitarne organizacije procjenjuju kako u tom poslu radi možda čak i 300 tisuća Filipinaca u tridesetak od 81 provincija Filipina. Većina ih dolazi iz siromašnih obitelji sa sela, ali djelatnici HRW najviše zamjeraju vladi Filipina jer onda nitko ne pita odakle dolazi to zlato i da li je zbog njega netko izgubio život.

HRW optužuje Filipine da zapravo uopće ne pita, odakle dolazi to zlato i tko ga je kopao.
Jer i ti sumnjivi poduzetnici zlato koje uberu, prodaju posve legalno u bankama. Filipini su na 20. mjestu na svijetu po proizvodnji zlata i svi tamošnji rudnici, od golemih pa do takvih vratolomnih poduhvata, toj zemlji su 2014. donijeli oko 18 tona zlata u tržišnoj vrijednosti od oko 700 milijuna američkih dolara.

U izvješću organizacije Human Right Watch objavljenom koncem rujna "Što ako nešto pođe po zlu" zato se traži uvođenje nadzora nad izvorom tog zlata. Ali i još nešto mnogo važnije: da te mališane, koji danas riskiraju život za dragocjenu kovinu, radije pošalje u škole. Mnogi od tih dječaka sa kojima su razgovarali djelatnici HRW su čak i pohađali školu, ali su je napustili kako bi vadili zlato, piše Deutsche Welle.