Omiljena zabava školaraca: pretuci, snimi, ponizi

Što li se sve može dogoditi društvu u kojem najviše »minutaže« u medijima dobivaju iskvarcani wanabi nasilnici s izgledom i ponašanjem svodnika i općim znanjem iz nižih razreda osnovne, agresivne neuspjele starlete koje bi i bubreg dale, po mogućnusti javno na televiziji, samo da ih netko jednom uslika »na špici« ili priprosti »menadžeri« s luđačkim pogledom koji ne znaju spojiti dvije rečenice bez da nekom ne zaprijete batinanjem ili opsuju majku? Što za budućnost nosi društvo u kojem i najočitije kriminalne radnje rijetko dolaze na naplatu, u kojem se zločinom praktički otvoreno bave i najutjecajniji političari, a nepotizam već zvuči kao kolokvijalni izraz za najučinkovitiju metodu traženja posla. U moru skupo plaćenih istraživanja o rejtingu političara, gledanosti sapunica ili godišnje potrošnje deterdženta, bavi li se itko zapravo pitanjima koje su dugoročne posljedice moralno upitnih i egocentričnih novo-hrvatskih vrijednosti?

- To svi rade, tri su riječi koje posljednjih godina najčešće sluša Tonka Milanović Juretić, defektologinja općinskog državnog odvjetništva u Rijeci kad se ispred nje u svrhu procjene pojave maloljetnici ili mlađi punoljetnici optuženi za neko kazneno djelo. Iskreno vjerovanje da je činiti nešto zakonom kažnjivo postao stil života, najčešće se odnosi na tinejdžere prijavljene za kaznena djela nanošenja teške tjelesne ozljede ili posjedovanje droga, od kojih su oba na riječkom području u porastu. Iako je ukupni broj maloljetnika prijavljenih za neko kazneno djelo pao za 12,3 posto u 2010. godini, u ove se dvije kategorije koje bi se najbolje dale s pravnog jezika prevesti kao međuvršnjačko nasilje i konzumiranje marihuane, porast je od 12 odnosno čak 70 posto u odnosu na prošlu godinu.
Nadzorne kamere

Milanović Juretić radije to prevodi u konkretnije brojke - 34 maloljetna konzumenta droge zatečena s »travom« i a 29 maloljetnih počinitelja nanijelo je teške ili »samo« tjelesne ozljede. Za veliko riječko područje, takva statistika na prvi pogled možda ne izgleda predrastično, no kako na općinskom državnom odvjetništvu završe svi oni koji su stvarno »prešli granicu«, te bi brojke isto tako mogle označavati tridesetak budućih narkomana i još toliko ozbiljnih nasilnika.
Užareni ključ na vrat

Jedan primjer je i slučaj 15-godišnjeg dečka kojeg je »odgajala cesta«, jer su roditelji puno radili. Njega su maltretirali stariji, pa je on naučio da je to način kako steći autoritet u okolini. Kad mu je ukraden bicikl, nije se ni trudio provjeravati što se dogodilo nego je prvog dečka za kojeg je sumnjao da je kradljivac, sačekao i utisnuo mu užareni ključ na vrat. Znači to je vrlo smišljena akcija, a on je bio jako ponosan na sebe. Zanimljivo je da se s njime moglo jako dobro raditi i kad smo ga počeli suočavati s time kako se osjeća žrtva, jako dobro je reagirao, objašnjava Nataša Jelenić Herega.
Vjeruju da droga nije štetna

Poseban problem obje naše sugovornice vide u izrazito povećanom broju mladih konzumenata marihuane.
- Iz razgovora s djecom, a posebice terapeutima, jasno nam je da je povećan broj maloljetnih eksperimentatora posljedica njihovog vjerovanja da će se posjedovanje droge dekriminalizirati, što oni u pravilu tumače da im je dopušteno da za svoje potrebe rade što žele. Većina njih pojam dekriminalizacije ne razumije, a kad im se objasni da to svejedno znači da bi mogli ići u zatvor ili da ih čeka novčana kazna, isprva čak ni ne vjeruju. Većina njih zbog posjedovanja droge dođe prvi put i nakon poricanja, slijedeća tvrdnja je »da je to bilo samo jednom«. Roditelji većinom vjeruju u to, no nakon što dijete krene na tretman, tu se uglavnom vidi da eksperimentiranje s travom seže unatrag nekoliko godina, kaže nam Milanović Juretić. Slično priča i Nataša Jelenić koja tvrdi da svi eksperimentatori vjeruju da droga nije štetna, te navode da je to nešto što svi njihovi vršnjaci konzumiraju, a oni su eto imali tu »nesreću da padnu«.
Pljuska kao dokaz ljubavi

S obzirom na povećanje broja djevojaka koje čine kaznena djela u njihovom tretmanu, Jelenić je posljednjih godina zamijetila uznemirujući trend - gotovo svje djevojke nasilnog ponašanja imaju i nasilne dečke. Njihova osobna percepcija je, međutim, da to nasilje ne postoji i da je posve normalno da joj dečko opali pljusku ili joj zabrani da izlazi kad njega nema. One to, tvrdi Jelenić, doživljavaju kao dokaz ljubavi. Čak i one djevojke koje relativno jednostavno mogu izaći iz nasilne veze, to nikad ne čine, upozorava psihologinja.

To su naravno i dosta nerealni pokazatelji opće situacije, jer je tzv. »crna brojka« neotkrivenih slučajeva nekoliko puta veća, posebno kad se radi o maloljetnicima. Jer, iako bi se nekom moglo učiniti da uz sustav obitelji i škole bilo što može ostati neotkriveno, to je vrlo daleko od istine. Posebno kod slučajeva međuvršnjačkog nasilja, žrtve se gotovo nikad same na požale, a nastavnici s druge strane, kaže naša sugovornica, često izloženi velikom pritisku roditelja, nisu oni koji najčešće prijavljuju. To su u najvećem broju slučajeva roditelji koji uoče da nešto ne valja ili liječničke službe kod kojih žrtve dođu po pomoć. Veliki broj kaznenih djela na kraju se otkrije preko snimki - bilo nadzornih ili onih s interneta.

- Zadnjih godinu dana dva ili tri slučajeva otkrivena su pomoću nadzornih kamera u školama koje ih imaju. Jedan od zadnjih slučajeva je baš takav - pregledavanjem kamera uočilo se kako dvije cure batinaju treću u prostoru ispred škole. Njih dvije je šamaraju i ponižavaju uz navijanje ogromne skupine vršnjaka. I to je zabava za cijelu grupu. Nešto strašno, zaključit će defektologinja. Dosta toga otkrije se i preko snimki koje su na internet postavili sami nasilnici kao posebni oblik ponižavanja koji je izrazito razvijen kod »Facebook« generacije.

- Imali smo specifičan slučaj na Grobniku gdje se grupa djece godinama igrala »kečera« na leđima jednog dječaka, malo mlađeg i korpulentnijeh od njih. Oni bi dakle došli u neki dio mjesta i s ograde skakali njemu na leđa. Trebalo je jako dugo vremena da se otkrije, jer je on šutio, pazio je da nikad ne skine majicu pred majkom, da se ne vide masnice, a cijela se priča otkrila nakon što su se dječaci odlučili javno pohvaliti, snimili sve jednom prilikom i stavili na You Tube. Tamo je to otkrila policija i pokrenuo se proces.

Slično je bilo i u školi u Bakru. Grupa maltretira jednu curicu i sve se snima mobitelom, onda oni to šalju jedan drugom i snimka završi na internetu, prisjeća se Milanović Juretić. Kod svih tih slučajeva, objašnjava ona, nema doduše nikakvih pravila o obiteljskom »backgroundu« iz kojeg djeca dolaze, no bilo da se radilo o dobrostojećim obiteljima i obrazovanim roditeljima ili obiteljima s teškom socijalnom situacijom i problematičnim ponašanjem, jedan je »uzorak« uvijek isti.
»Pa on je odličan učenik...«

- Nešto je specifično kod roditelja djece koja čine kaznena djela nasilja. Gotovo uvijek roditelji misle da su njihova djeca isprovocirana na to što su napravila. U posljednje vrijeme sve je više curica koje dolaze ovamo i tu su opravdanja roditelja upravo nevjerojatna. Sjećam se da mi je jedan tata nedavno rekao opravdavajući nasilno ponašanje kćeri da »tako ljudi žive, da je to način na koji se ljudi moraju snaći u životu. Tako se mora ponašati da bi opstala u društvu«. Tu je zatim negiranje tjelesnih ozljeda - u smislu, pa to je samo mala tuča i slično.

Evo, na primjer, slučaj dečkića koji je po svim »vanjskim« kriterijima bio idealno dijete, dobar učenik. Ušao je u bus pijan i bocom napao drugog dečka jer je ovaj par sati prije prema njemu bio neugodan na Delti. Bila sam iskreno zatečena reakcijom roditelja od kojih su oboje visokoobrazovani, a jedno od njih u svom poslu i ima doticaja s djecom. Interpretacija događaja bila je nešto tipa: »Pa kakve sad to veze ima, on je bio isprovociran, on to ne bi mogao - pa on je odličan učenik«. Zar je to doista opravdanje da možeš nekog udariti bocom? Krajnje neprimjereno roditelji su reagirali i u onom slučaju s Grobnika. Svega sam se naslušala: »Oni se samo tako šale«, »Pa moj sin nije, od kud vam to«, »Pa nije sad velika šteta, taj mali je krupan, može to podnijeti« i slično. Samo je jedno dijete prihvatilo odgovornost i iskreno reklo da mu je žao. Za dvojicu iz te grupe sudski postupak još uvijek traje, ispričala nam je Milanović Juretić.

Kad je poricanje situacije najčešće odgovor njihovih roditelja, što li se onda zbiva u glavama malih nasilnika?
- Jedno od pravila u posljedje vrijeme je da je u podlozi većine tih slučajeva alkohol koji još više »potakne« situaciju. Razina konzumiranja alkohola kod mladih po svim je pokazateljima sve veća i to ima svoje posljedice. No kod velikog broja slučajeva vidi se da klinci danas imaju jako dobro razvijenu percepciju javnog ponižavanja. Većina maloljetnika koji čine takva djela imaju potrebu za tim patološkim doživljajem moći tako da nekog javno poniziš, čime zaslužuju divljenje okoline. Javno ponižavanje posebno je karakteristično za djevojke, koje imaju te spletkarske metode. Jedna drugu navuku na prijateljstvo, nagovore žrtvu da nešto učini, pa sve to, opet snime i onda je s tim snimkama ucjenjuju. Nitko od njih u prvom razgovoru sa mnom ne može pojmiti što sve žrtve prolaze, kako izgleda biti zlostavljan ili kako je to biti ponižen pred dvadesetak djece u školi i morati se tamo vraćati svaki dan. Jedna je curica koja je bila žrtva napustila grad jer je daljnji dolazak u tu školu postao nepodnošljiv. Počinitelji djela, međutim, misle da su oni u pravu i ne osjećaju nikakvu grižnju savjest. Tek nakon što ih se s vremenom počinje suočavati s time kako bi se oni osjećali u toj ulozi, dio njih počinje osjećati neko grizodušje, priča Milanović Juretić.

Većina maloljetnika i mlađih punoljetnika - počinitelja kaznenih djela, prošle je godine prijavljena po prvi put. U najvećem broju slučaja, nastoji se izbjeći sud i moguća kazna do pet godina zatvora i uputiti počinitelja na postupanje po uvjetovanoj svrhovitosti, odnosno u individualni tretman kod psihologa, te socijalnog pedagoga i liječnika, ovisno o potrebama, gdje se s njim u periodu od pola godine do godinu dana intenzivno radi na svim aspektima života, korigiranju odnosa s okolinom, učenju, obiteljskim odnosima.
Osjećaj nedodirljivosti

Riječko područje, hvali se Milanović Juretić, ima jedan od najmanjih postotaka recidiva u Hrvatskoj - između 5 do 7 posto, ponajviše zahvaljujući dobroj umreženosti nekoliko savjetovališta u kojima se radi s mladim počiniteljima kaznenih djela. Jedno od njih je i ono Udruge za zaštitu obitelji poznatije kao U. Z.O.R. Nataša Jelenić Herega uvjerava nas da se takav tretman itekako isplati.
- Svi naši klijenti u početku imaju taj osjećaj nedodirljivosti, što je karakteristično za sve mlade rizičnog ponašanja - misle da će njihova djela proći bez posljedica i da se loše stvari uvijek događaju drugima. Kod djela s elementima nasilja primjećujemo da su sve više potaknuta društevnim mrežama, u smislu organiziranja grupe protiv jednog učenika i slično. Sve su češća snimanja mobitelom i ucjene koje iz toga proizlaze. Svima njima nedostaje empatija, važno im je da ne ispadnu kukavice pred drugima, tučnjava je način rješavanja konflikata.

Posljedice po sebe i po druge uopće nisu u stanju shvatiti. Većina njih misli da su vrijednosti instant uspjeh, brzo stjecanje bogatstva bez rada, uzori su im nogometaši i starlete, san im je prijaviti se na neki show na televiziji i preko noći postati slavan. Uglavnom su vrlo nekritični, što mislim da je posljedica i današnjeg školskog sustava. Općenito gledano, više se uči napamet, a manje se radi na samostalnom razmišljanju, pa oni, primjerice, vjeruju svemu što pročitaju na internetu.

Primijetila sam i da su vrlo neprijateljski nastrojeni prema homoseksualcima, pa i Srbima i nekim drugim nacionalnostima. Pozadina svega toga je individualna. Imate roditelje koji su užasno kritični prema svom djetetu, pa se ono nesvjesno i počinje ponašati prema njihovim očekivanjima da nije dobro, ili pak one koji su prezaštitnički i djetetu dopuštaju sve.

Proces izgradnje povjerenja i uspostavljanja suradnje, tvrdi ona, dug je i naporan, no u konačnici se isplati. Terapeute poput nje vesele i mali pomaci, a prihvaćanje odgovornosti često se vidi i kod poboljšanja u školi. U tretman se nerijetko uključuje i roditelje, a pomažu i raznorazne grupne radionice, debate gdje je naglasak na prolaženje kroz različite situacije i slično. Nizak recidiv pokazuje da svaki terapeut posvećen tom poslu zlata vrijedi, s obzirom na to da samo dvoje psihologa u U.Z.O.R.-u godišnje obradi dvjestotinjak klijenata. No mnoge županije u Hrvatskoj, tvrdi Milanović Juretić, nemaju ni upola ovako razvijenu mrežu savjetovališta i individulanih terapeuta koji se bave maloljetnim delikventima.

Prosjek recidiva u Hrvatskoj stoga je više no dvostruko veći, a kako i ne bi bilo kad je mjesečna prosječna plaća jednog terapeuta, kojeg uz to najčešće ni ne plaća država, već eventualno lokalna samouprava ili na kratko neki europski fond, iznosi otprilike cijenu jedne fotelje u Big Brother kući ili petnaest paketa obične vode u bočici za žedne vladine dužnosnike. Oboje je, čini se, ovoj zemlji puno potrebnije no rad s djecom rizičnog ponašanja.

izvor: novi list