Oh ne, opet škola

Oh ne, opet škola
Mislio da sam se izvukao iz škole kada sam fotokopirao zadnju diplomu te kada sam ju stavio u ladicu i krenuo tražiti posao, ali izgleda da sam se prevario. Evo mene opet sa upisima, školskim knjigama i priborom. Evo mene opet u strahu od prvog dana vrtića i škole, možda i većem nego kada sam sam prvi puta krenuo u prvi razred.

Bijeg, potraga i mačići

Svog prvog dana u vrtiću se 'sjećam' više preko priča svojih roditelja. Kažu da ljudski mozak efikasno briše većinu neugodnih sjećanja, pa sam svoj plač i plač svog najboljeg prijatelja jednostavno zaboravio. No, priča ide otprilike ovako. Kao i većinu djece i nas dvojicu su roditelji odveli u vrtić. Pošto smo živjeli u istoj zgradi i bili najbolji prijatelji, bilo je sasvim normalno da i plačemo zajedno. Čim je prvi zaplakao i onaj drugi je pustio suze iz čiste solidarnosti i protesta što nas roditelji ostavljaju u nepoznatoj sredini, negdje u Krajiškoj ulici. U svoj toj silnoj gužvi i gomili suza druge djece niti roditeljima niti tetama nije bilo baš lako, pa smo se nas dvojica sjeli pod stol i skovali opaki plan. Idemo mi odavde. Kamo? Nije bitno, idemo. I otišli smo.

Piše: Andrej Štimec/ pametnakuna.hr

U toj silnoj gužvi i plaču tete nisu vidjele kamo smo nestali, ali su nakon prvog brojanja i prebrojavanja ustanovile da im fale dvije male osobe. Uzbuna je podignuta. Nakon pretraživanja cijelog vrtića alarmirani su roditelji i policija. Djeca su nestala. Užas, panika i potraga. I roditelji i neke tete su zajedno sa policijom pretraživali okolne ulice. Nema nas u Krajiškoj, nema nas u Kordunskoj, nema nas u Primorskoj niti u Ilici. Potraga je potrajala skoro cijelo prijepodne dok nas na kraju nisu pronašli u podrumu zgrade preko puta vrtića. Našli smo neke male mačiće, za njima krenuli u podrum i tu se nastavili igrati.

Prvi dan škole

Prvi dan škole je prošao s nešto manje suza, ali sa ozbiljnim pitanjem 'čemu uopće služe te školske ustanove?' 'Zašto su me razdvojili od najboljeg prijatelja?'

Naime, moj prijatelj je u u školu krenuo u ulici Izidora Kršnjavoga dok sam ja u školu krenuo praktički preko puta moje tadašnje zgrade - u Krajiškoj. Niti tog događaja se ne sjećam baš previše dobro pa pretpostavljam da nije bio baš jako ugodan.

Nisam niti sanjao da će me opet spopasti užas pri pomisli na vrtić ili školu, ali evo me kako planiram kako svojoj maloj princezi ta dva događaja olakšati i pripremam se na njezine suze i tko zna što me sve još čeka. Pripremam se i na kupovinu školskih knjiga za nekoliko godina pa se pitam koliko to stvarno košta i koliko je stvarno kompliciran taj sistem odabira udžbenika, kada se po medijima diže tolika prašina oko svega.

Što nas uče u školi?

I kao da mi nije dovoljno to što ću morati ozbiljno poraditi na privikavanju male princeze na novu okolinu prvo vrtića pa onda i škole. Kao da mi nije dovoljno što će prvih godinu ili dvije ionako biti više doma nego u vrtiću zbog cijelog niza kojekakvih boleština koje će ju spopasti. Ne, to nije dovoljno pa su se gradske vlasti pobrinule da dodatno zakompliciraju čak i tako jednostavnu stvar kao što je plaćanje vrtića. O školskim knjigama ne mogu ne razmišljati. Na svakom portalu, vijestima i u svim medijima vrište reklame o tome kako uštedjeti ovoliko ili onoliko. Gdje kupiti cipele, torbe, pernice, olovke. Organiziraju se nagradne igre 'online' i 'offline'. Kao da je to najvažnija stvar kod prvog dana vrtića ili škole. Kao da i djeca i roditelji jedva čekaju da počne škola, da se šminkaju u novoj oblekici i sa novim knjigama. U stvari svi se ponašaju kao da su udžbenici najvažnija stvar kod škole, a nitko se ne pita koliko je to sve frustrirajuće za djecu i za roditelje.

OK, ja ću to sve preboljeti i pregrmjeti. Neću si dozvoliti da šakama sređujem probleme u vrtiću ili školi, mada me postupci gradskih vlasti opasno guraju u tom smjeru, barem u mislima. No, ne postoji li važnija stvar od novih cipela i udžbenika? Što je s učenjem? Može li se u vrtiću ili školi uopće nešto naučiti? Gdje su članci o tome kako dijete naučiti da uči kroz igru i kako mu učenje pretvoriti u igru, a ne u neku obvezu kojoj se teško naslućuje svrha u vremenu i državi u kakvoj živimo? Gdje su na televiziji emisije o prvo danu vrtića, prvom danu škole, pripremama za djecu i roditelje? Nema, a kao javna televizija. Ne, bitne su samo reklame i reklame i reklame. Kupite sada, kupite, igrajte nagradnu igru, osvojite nagrade i potom još kupujte, kupujte, kupujte... Onda još dolaze i vijesti o prepucavanju političara oko cijena vrtića ili oko cijena udžbenika ili toga što treba staviti u udžbenike iz povijesti.

No, nema veze. Ja sam svojoj maloj princezi uspio učenje predstaviti kao nešto superzabavno. U stvari toliko su joj zabavni crtići Magic Englisha i crtani na YouTubeu da je naučila sva slova i brojeve do 20, prvo na hrvatskom, a sada uz crtiće i na engleskom. U stvari naučila je surfati sama prvo na mobitelu, pa onda na računalu mišem i odmah nakon toga je prešla na laptop i touchpad. Zašto? Zato jer ju je to zanimalo i zato jer je htjela kliknuti baš onu pjesmicu koja se njoj sviđa. Stvar motivacije.

U stvari jako jednostavan recept i nešto što bi nam svima trebalo biti puno važnije od političkih prepucavanja, nagradnih igara s udžbenicima i skoro svega što nam se servira kroz medije. Umjesto da se prepucavaju mogli bi razmisliti o tome da angažiraju naših majstora animacije u izradi veselih crtića iz kojih bi djeca učila uz zabavu. Umjesto prepucavanja o tome jesu li štrumfovi trebali govoriti zagrebačkim ili splitskim 'slengom' možda bi se moglo poraditi na tome da se sinkronizira i poneki korisni sadržaj, uz ovo more komercijale i zabave. Ne znam, ja sam to odlučio napraviti sam, a mala princeza će očito bolje govoriti engleski nego hrvatski što na kraju krajeva i nije uopće loše.

E sad, svladali smo slova i brojeve na hrvatskom i engleskom ali avaj... tutu nikako da svladamo. Kad bi barem postojala neka online metoda učenja korištenja tute. Kada bi osim škole stranih jezika postojala škola odlaska na tutu... ta ekipa bi zaradila milijune :)