Od kolijevke pa do groba

Od kolijevke pa do groba
Mnoga djeca će danas, a dosta djece i po prvi put, sjesti u školske klupe. Ovaj komentar je posvećen njima. Jučer je na propovjedi fratar rekao da moli za sve učenike i studente koji kreću u novu nastavnu godinu.

Naravno, i moje molitve su bile i jesu s njima, no, svoje bih misli ipak sada zadržao na najmlađima jer stariji učenici, studenti i mnogi srednjoškolci, su već formirali stajališta, životne ciljeve, način na koji ih postići te znaju razlikovati putokaze u životu.

Najmlađi su još u fazi percepcije informacija. Na nama, roditeljima, braći i sestrama, ujčevima i stričevima, bakama i djedovima, je da ih obasipamo pravim informacijama. Prva faza odgoja je u kući, tek onda u vrtiću i u školskoj klupi. Koliko smo svi zajedno stručni u tome, ne znam. Svatko voli svoje dijete, unuka, brata ili sestru, netijake, ali, ljubav se manifestira na razne načine. Bojim se da su djeca postala taoci naših pogleda na suvremeni svijet. Nalazimo se često između dvije krajnosti. Djeci bi dali sve, ama baš sve. Pa ih razmazimo. S druge strane („bogareti, ni ja nisan ima biciklo kad san bio njegovi godina“), djeca se nalaze u nezgodnoj situaciji jer na nenormalan način dolaze do spoznaje kako ne možeš uvijek imati što želiš.

Velika je odgovornost odvesti osobu do pravog putokaza i dati joj lagani vjetar u leđa na tom putu. Mnogi roditelji bi mi mogli zamjeriti jer ja nisam još uvijek jedan, pa samo laprdam o nečemu što ću, je li, doživjeti kada budem imao svoje dijete, ako Bog dragi da. No, realno, nitko nije slijep. Masovni mediji 21. stoljeća i internet čine svoje. Serviraju nam se slike koje malo po malo uzimaju danak u oblikovanju mladih umova. Na televiziji su stalno potresi, bombaši samoubojice, sapunice, pa čak i animirane serije tipa Winx, koje prikazivaju tinejdžerice u vitkoj liniji sa proizvodima zadnjih modnih krikova.

Tvrdim da je sa zapada došlo dosta dobrih stvari, ali i sve što nema veze sa zdravom pameti. Internet jest dobar, ali koliko je djece koja nose naočale a svatko u obitelji ima normalnu dioptriju? Ne mogu reći koliko sam dobro ili loše odgojen, o tome svatko već ima mišljenje u ovom malom selu jer, kako reče Krleža, svi psi u provincijama laju. Ali se ne mogu oteti dojmu da je sve manje djece ne samo nedjeljom na misi, nego ih sve manje pozdravlja sa Hvaljen Isus i Marija.

I sada dolazimo do točke u kojoj nema alibija. Može mi svatko spominjati užu rodbinu ako kažem nešto o računalu kupljenom djetetu ili razmaženosti djece, ali nikad mi nije nitko odgovorio u tom tonu ako sam spomenuo Boga i vjeru. Bogobojazan još uvijek postoji, budimo egoistični i iskoristimo je. Danas velika većina djece nije ni gola ni bosa. Naučimo djecu svrstati u isti koš tene Adidas, Nike i one obične. Danas je malo gladne djece. Naučimo djecu neka se potrude pronaći gladno dijete te mu postati prijatelj, brat po sendviću, ako hoćete. Moj susjed je dobio upalu zglobova kad je bio mali jer se bojao otići kući kad je upao u hladnu vodu prilikom klizanja na ledu. To je vrijeme za nama, naučimo djecu komunicirati na normalan način. Ona će biti sve ono što smo mi, nema očitijeg zrcala.

Psujte meni preko komentara, ali ne pred djecom. Nema veće žalosti od stradanja djece. Nema veće radosti nego kada je dijete postiglo nešto dobro i kada je zdravo. Ajmo sada malo još patetike. Pišemo se kao Hrvati i katolici, većina u ovoj općini. Danas, kada je dijete malo, danas se odlučuje hoće li za deset godina kada se bude krizmavalo, biti važnije primiti sakrament Crkve ili 350 maraka i mobitel.

Jučer za ručkom pitam nećaka gdje će biti sutra. On mi odgovori da ga ne napominjem. Mama mu je, navodno, rekla da mora svakom odgovoriti da mu je drago što će u školu. „Pa i je mi drago, ako ništa, vidjet ću prijatelje“- reče i ostade živ. Potrudimo se da djeca uživaju u školi ne samo prvi razred nego cijelo školovanje. Ljudi se prepiru je li bolje osmogodišnje ili devetogodišnje osnovno obrazovanje. Umjesto da obrazuju najbolje kako znaju pa će biti još Galića, Šimića i Mikulića s kojima je zadovoljstvo pričati od sporta do znanosti i poezije. Roditelji, nastavnici, Marko, Janko i ostali, na nama je odgovornost. Pokrenimo kampanju vraćanja dječije nevinosti i razigranosti u optjecaj, ne moraju biti žrtve naših stresova, pa će se svako dijete s vremenom odlučiti za dobro, uvjeren sam.

Marko Čuljak/Boboska.com