Nemoj zatvarati vrata svoje sobe, a mater i ćaću ostavljati ispred

mater  i ćaća, Ivana Klarić

Najčešće bi me s njima i vidio da me negdje sretneš. A znaš zašto ti to pričam? Jer dok tako slušam svoje, moj ćaća nešto priča. A ja ga uopće ne čujem. Mater zove, a ja ne reagiram. Nemam vremena od zvukova u ušima, čuti njihove glasove. A vrijeme tako brzo prolazi. Tako brzo da će se jednom sve ugasiti. A ugasit će se i ćaćin glas. Materin što te zove. A ti ćeš tada htjeti svaku pjesmu zamijeniti za samo minutu toga poziva. Za deset sekundi ćaćine boje glasa. A nećeš moći više. Zato nemoj raditi to što radiš. Nemoj zatvarati vrata svoje sobe, a njih ostavljati ispred. Nemoj nezainteresirano prolaziti dok glumiš da imaš svoj svijet koji oni ne razumiju. Jer jednom će kauč na kojem su sjedili dok si ti bio zatvoren u sobi, ostati potpuno prazan. A tada ga nitko više neće moći popuniti. 

Ivana Klarić