Marina Radoš: Ann Marie I David from England in Duvno

Marina Radoš: Ann Marie I David from England in Duvno

Pružim joj ruku i momentalno me uhvati strah od izlaska na ploču da uradim zadatak.
Čekamo autobus, a moja se baterija prazni. Već je tri sata otkako sam javila Bovki da sjedam u autobus u Mostaru. Svjesna sam kako je već uvjerena da sam pobjegla u Siriju u sveti rat džihad ili se udala za kakvog četnika u Šumadiju.
Profesorica sjedi preko puta mene. Ista kao što je i bila. I isti onaj osjećaj koji sam nekada nazivala strahom. Baterija je crkla prije nego smo napustili Posušje.
Počinjem skupljati hrabrost da joj se obratim i uzmem mobitel da nazovem Bovku da joj kažem da nisam na džihadu niti u Čačku. Prolazimo Galića pumpu, Mesihovinu. Hrabrosti ni za lijek.
Bukovica, ma kakvi.
Mrkodol...
Brišnik...
Kovači...
Ne možeš profesoricu pitati telefon!
Bobara... - Bome Marina moraš!
''Profesorice, hoćete mi dat telefon da nazovem mater?''
''Neću. Otrat će te moj sin kući.''
Nasmijala sam se duboko u sebi. Kao da sam dobila peticu na usmenom.
Na obilaznici jedna Ann Marie shvaća da nije došla u Međugorje, a vozač ne govori engleski.
Profesorica se vraća u svoju staru ulogu i govori mi: ''Pomozi joj. Odmah.''
I poslušam. I shvaćam da je od strahopoštovanja ostalo poštovanje.
Naša večer završava tako što moja profesorica i ja vozimo bračni par iz Engleske sa kolodvora u hotel, pa na kolodvor, pa u motel, pa opet na kolodvor.
Smijemo se. Žugamo same sebi. Ona smišlja gdje će leći dvoje stranaca i što će im dati da pojedu kada ih primi u svoju kuću.
Ann Marie from England zapanjena činjenicom da je žena zove kod sebe na konak, me upita: ''Who is she?''
Ona je moja profesorica matematike iz srednje škole, kažem Ann Marie pazeći da sam gramatički točna.
''Math teacher??? But.. She is great. How on Earth is that possible?'' ( u prijevodu: profesorica matematike?? Nemoguće! Žena je super. Mačko kokad si rasturala matematiku pa ste ovako dobre)
''Yes, she is great.''
Ostavljamo ih ipak da pričekaju autobus za Međugorje. Profesorica me u ponoć vozi kući.
Nije ona bolja nego što je bila tih godina kad me je tjerala da učim ono što sam mogla a nisam htjela. Nije ona odjednom tako great. Nije se ona promijenila.
Promijenila je se samo ona balavica iz srednjeg reda koja je mislila da je pokupila svu pamet svijeta.
Samo ona balavica.
Ann Marie i David from England čude se kako postoji jedan grad u kojemu hotel ne prima kreditne kartice. Ann Marie i David from England čude se kako samo jedna osoba u čitavom autobusu govori engleski jezik. Ann Marie i David from England čude se kako je kolodvor pust i vozači neljubazni.
A, najviše od svega se čude kako na svijetu postoji profesorica matematike koja je great.
Prošlo je vrijeme kada je ona ocjenjivala mene. Pošteno. Zasluženo dva,''...a možeš bolje Radoš, da imalo stisneš, sjetit ćeš se jednom.''
Danas ja ocjenjujem nju. Sjednite, pet. Od mene. I od Engleza.

Marina Radoš