Kada pregori upaljač: "Važno je da se ne priča. I ide tako sve dok roditelj ne poludi"

Većina je zgrožena. Manjina pokušava opravdati postupak učenika iz Zadra riječima da se to oduvijek tako radilo i da je toga uvijek bilo u školskim klupama. Takvima koji govore da je i u njihovim školskim klupama bilo tih i takvih postavila bih samo jedno pitanje.

Naši su preci imali proguranu kost kroz nos. Živjeli su u pećini. Crtali su po vlažnim zidovima. Toljagom uvlačili odabranu ženu u svoje rupe.
Ne sviđa vam se? Ali tako je isto nekada bilo.

Sada zamislite svoju najbolju prijateljicu, djevojku, sestru ili majku kada je bila mlađa. Pokušajte njima objasniti da je baš simpatično i opravdavajuće što je učenik I. razreda srednje škole učinio kolegici koja je sjedila ispred njega.

Petnaestogodišnjaci.

Dvoje ispred, jedno iza.

Ovaj iza užari upaljač paljenjem papirića.

I utisne ga na kožu kolegici i kolegi koji sjede ispred.

Već je to "žigosanje" dovoljno strašno i bolno. Primjedba učenika da taj pečat u obliku slova U znači kako su od tog trenutka i službeno ustaše ostavlja bez daha.

Petnaest godina.

15.

Rođeni su 2003. ili 2004. godine.

A onda ulazimo u svijet odraslih. U svijet onih koji bi bar trebali biti odrasli i brinuti se o onima koji tek odrastaju i sazrijevaju. Roditelji, nastavnici, ravnatelji, ministri...
Postoje trenutci kada opravdanja ne smije biti. Nikakvog.

No, eto, ravnatelj ga je pronašao. Ono, pomirila se djeca i nije to ništa. "Živ-živ-živ, nitko nije kriv." Baš se čudim.

Ne treba nikoga razapinjati. Stvari se jednostavno poslože. Ovo društvo i ova zajednica moraju jednom donijeti odluku što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje.

Izgubili smo, u povijesti ove mlade države, sve kriterije. Nepravilnosti se opravdaju, zataškaju i svi se silno trude što prije zaboraviti.

I zaborave.

Jer važan je ugled škole.

Važno je da ne izađe iz zgrade.

Važno je da se ne priča.

I ide tako sve dok roditelj ne poludi.

Roditelj koji nije poslao dijete u školu da ga netko tlači, prijeti mu i zlostavlja ga. Očekuje da sustav brine o njegovu djetetu. U konkretnom slučaju, traži zaštitu i traži da se škola izjasni što će poduzeti.

Škola bi najradije - ništa.

I to je najstrašnije. Ništa. Ravna crta. Nula bodova.

A baš bi škola trebala shvatiti koliko je opasan taj pojedinac koji će za četiri godine raditi što želi jer misli da smije. I može. I da baš tako treba.

Jednom je moj ravnatelj, na razgovoru s roditeljima učenika kojem je izrečena pedagoška mjera, rekao: On je naš još samo dvije godine. I mi u školi nećemo opravdavati takvo ponašanje. A vaš će biti do kraja života.

I u tome je poanta. U tome je bit.

Škola mora biti mjesto gdje nema tepiha pod koji se mogu pomesti nepravilnosti, zlostavljanje, nerad i nemar.

Škola treba imati dovoljno prostora da ukazuje, promišlja, shvaća i kažnjava. Da, i kažnjava ono što nije prihvatljivo.

Metla mora biti dovoljno velika.

Izvor: zadovoljna.hr