Hrvatski uskrsni običaji

Riječ je o svojevrsnoj simbiozi vjerskih i profanih mitova pod zaštitom Crkve. Običaj čišćenja, bojenja, bijeljenja kuće vapnom, pranja posuđa pepelom za Uskrs imao je simboliku čišćenja duše, ali i tijela i doma. Gotovo svi uskrsni običaji vezani su uz pogane proljetne svetkovine, a s vremenom ih je, ne imajući izbora, prigrlila i sama Crkva.

Najočitiji i najukorjenjeniji hrvatski uskrsni običaj bojenje je jaje za Uskrs. Jaje je simbol ponovnog rađanja, obnove prirode, posebice ono sa zametkom od kojeg nastaje svijet. Mišljenje da je svijet nastao iz jajeta, ab ovo, zajedničko je mnogim religijama kroz povijest.

U kršćanstvu je jaje bilo simbol novoga i vječnoga života što ga je Isus omogućio uskrsnućem. Iako nema spoznaje o tome otkad se uskrsna jaja boje i ukrašavaju, Hrvati su taj običaj, čini se, imali i prije pokrštavanja.

U svim razdobljima jaja su se u povodu Uskrsa ukrašavala, bojila su se prirodnim bojama od trava, cvijeća i kore drveta. U 19. stoljeću su se počele kupovati i umjetne boje.

Na sam Uskrs, prema običaju, bila je popularna igra lupanja jajeta o jaje, što su posebno činila djeca. Prvi pisani podaci o tome da se djeca „igraju" jajima datira iz Zagreba s početka 14. stoljeća. Dijete čije je jaje „mekše", odnosno čija bi ljuska bila polupana, moralo ga je dati drugome.

Osim što je služilo za igru, jaje je bilo znak obveze, prijateljstva, ljubavi i pomirenja. Zaljubljeni parovi u nekim hrvatskim krajevima, bez obzira na to što to nije bilo uobičajeno, ponekad su razmjenjivali uskrsna jaja: „Ovo jaje, snijela koka da daruje cura momka."

Veliki petak, koji je vezan za Isusovu muku i stradanje, odnosno Isusovu krv koja je prolivena, ima veze s vinom. Prema vjerovanju na hrvatskome jugu, vino se na veliki Petak „pritvara u krv". U Dalmaciji, Lici, Hercegovini na Veliki petak se kaže „koliko se vina popije, toliko krvi u žila navrije".

Za posebne, „velike dane", od Velikog četvrtka do Velike subote, tri dana crkvena zvona ne zvone. Ruralna Hrvatska u prošlosti je izbjegavala oranje i kopanje tri dana jer je takav običaj „od starine" dok je „Isusovo telo v zemli". Seljaci su utišavali i zvona na stoci. U nekim mjestima u Dalmaciji stoka tri dana nije išla na ispašu zbog zabrane gaženja zemlje te je čak postojala zabrana o podizanju kamena sa zemlje.

Običaj blagoslova jela na Veliku subotu, koji se mijenjao u vremenu, ostao je do danas. U košarici se na blagoslov nosio kruh, vino, janjetina, ptičje meso, šunka, jaja, mliječni proizvodi, sir, maslac, mlijeko, sol, luk, dakle, sve ono što se u vrijeme korizme nije smjelo jesti.

Uskrsni doručak imao je i ima u Hrvata veliko značenje. A mrvice od kruha i peciva i ljuske od jaja nakon doručka nikad se nisu bacale. Ostaci su se spaljivali ili čuvali kao lijek. Ljuska od blagoslovljenih jaja imala je, prema vjerovanju, ljekovita svojstva. Stavljala se u vodu kojom se član obitelji mogao umiti, što se smatralo svojevrsnom prevencijom od bolesti.

U prošlosti je na Veliku subotu, nakon pjevanja Glorije i zvonjave, u mnogim hrvatskih krajevima bio običaj svečanog umivanja, baš kao i na Cvjetnicu. I u pretkršćanskim i nekršćanskim civilizacijama voda je značila simbol očišćenja. Voda je imala ulogu čišćenja „tijela i duše čovječje". U vodu se često stavljaju latice raznog mirisnog cvijeća, kao i ostalo aromatično bilje. Cvijeće se ujedno koristilo i za izradu raznih aranžmana kojima su se ukrašavale kuće i okućnice.

Uskrsno vrijeme nije, dakle, samo blagdan kojim obilježavamo smrt i uskrsnuće Isusa Krista, već je to i blagdan kojim iskazujemo poštovanje prema prirodi i njegujemo hrvatsku kulturnu tradiciju. 

Uskrs u Antikvarijatu