'HOMO BALCANICUS' i dalje čući u našoj muškoj populaciji

Nasilje u obitelji
Nasilje u obitelji

Kad tuku i ubijaju oni su frajeri, a žene obično - kurve!

Brojke, te egzaktne činjenice, zastrašuju. Samo tijekom posljednjih desetak godina čak 300 žena ubili su njihovi supruzi, partneri, sinovi ili članovi obitelji. Ili ako je nekom lakše podnijeti, između 22 i 45 takvih je smrti u Hrvatskoj godišnje.

Zbog obiteljskog nasilja, najčešće nad ženama, policijski službenici u prosjeku interveniraju godišnje 17 tisuća puta! Užasava i podatak kako je među divljacima i nasilnicima koji su tijekom tri godine ponovili djelo bilo njih više od 3800, ili jedna trećina. Službeni podaci Ministarstva unutarnjih poslova potvrđuju kako su obiteljsko i seksualno nasilje dva osnovna oblika rodno uvjetovanog nasilja, što znači da su u više od 90 posto slučajeva žrtve žene. Nasilje nad ženama u obitelji je u pravilu sinonim za partnersko nasilje, jer su žene deset puta češće žrtve nasilja u obitelji od muškaraca. Psihičko, fizičko, seksualno, ekonomsko i svako drugo maltretiranje dio je svakodnevice mnogih žena, nažalost i daleko više nego što se to pretpostavlja u javnosti. Muškarci koriste sve oblike nasilja kako bi žene ponizili, podredili i dokazali svoju nadmoć. Nasilje često traje dugi niz godina, skriveno od pogleda okoline, a ostavlja teške emotivne i zdravstvene posljedice na žrtvu, kao i na ostale članove obitelji, posebice djecu. Nasilju su izložene žene kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama, svih dobnih i obrazovnih kategorija, društvenih slojeva i obiteljskog statusa, dok je profil počinitelja nasilja raznovrstan.
NASILJE SE NE PRIJAVLJUJE

Nasilno ponašanje svojstveno je nezrelim osobama, nesposobnim da se iskažu na drugi način, kukavicama koji "jačaju" sebe dominacijom nad slabijim spolom. Mladi agresiju doživljavaju kao odraz superiornosti i moći, način prevladavanja frustracija i svog načina "preživljavanja". Nasilje se objašnjava teorijom moći i kontrole. Ne postoji ni određen profil nasilnika, jer on može doći iz bilo koje sfere života, kao i sama žrtva. Njegove su karakteristike nisko samopoštovanje, nesigurnost, agresivnost, a često i ovisnost o alkoholu i drogama. Nasilnik uvijek odbija prihvatiti odgovornost za svoje ponašanje i uglavnom uvijek ima neko opravdanje. Nasilnici su često vrlo dobri manipulatori i vični skrivati svoju patologiju. Narušavaju samopouzdanje drugih tako što vrijeđaju i ponižavaju, skloni su prijetnjama i grubostima, a nerijetko imaju i ispade bijesa. Kontinuirano provjeravaju, zabranjuju komunikaciju s prijateljima i roditeljima, ograničavaju kretanje, a sve s ciljem da postignu potpunu kontrolu nad žrtvom.

Tradicionalno, razlikuju se tri temeljna tipa počinitelja nasilja u obitelji. Općenito nasilni ili nasilnici s antisocijalnom i psihopatskom osobnošću, pasivno-zavisni, koji su nasilni samo u obitelji, te ciklički nasilnici koji su nasilni uglavnom u obitelji.

Nasilje općenito nasilnih je najteže i često. Obično su nasilni i izvan kuće, imaju izraziti neprijateljski i podcjenjivački stav prema ženama, a nasilje smatraju nečim prihvatljivim i koriste ga kao sredstvo da bi postigli svoje ciljeve. Često imaju dijagnosticiran poremećaj ličnosti, zlouporabu alkohola i već su bili u sukobu sa zakonom.

S druge pak strane, zbog okruženja koje će uvijek najprije pokazati prstom u ženu, a ne u zlostavljača, a žene se plaše i osude najbližih, takozvane "sramote", i svjetski pokazatelji govore da prođe prosječno sedam godina dok osoba prijavi obiteljsko nasilje! A u ovoj sve jadnijoj i otuđenijoj hrvatskoj stvarnosti gotovo da se nikog ne tiče kako eskalacija obiteljskog nasilja izvan doma i prelijevanje obrasca nasilnog ponašanja na društvo upozoravaju na obvezu svakog građanina da takvo nasilje mora prijaviti. U protivnom čini prekršaj. I žrtve nasilja zaboravljaju da i u slučajevima kad nitko nije reagirao, a žrtva smatra da joj je ugrožen život, ima pravo izravno od nadležnog prekršajnog suda zatražiti trenutačnu zaštitu.

Veliki problem predstavlja dakle izbjegavanje obveze prijavljivanja nasilja. Uglavnom to rade djelatnici Hitne pomoći dok, primjerice, obiteljski liječnici, pedijatri i psiholozi to rijetko kad rade ili uopće ne rade, iako podliježu obvezi. Prigovoriti se može i da su sadašnje kazne za nasilje u obitelji ublažene ispod svih kriterija i da ih treba postrožiti. Primjerice, 2014. predloženo je 11.260 zaštitnih mjera, a sud je prihvatio samo 1525, no ni one se ne nadziru. Tako se uopće ne nadziru zaštitne mjere, poput mjere zabrane približavanja, liječenja od alkoholizma itd. Ili ludost u sustavu prema kojem otac osuđen za nasilništvo kojemu je izrečena zaštitna mjera da se ne približava majci ima pravo na susret s djetetom u nazočnosti te iste majke!

Zato se i nameće niz pitanja kako u konačnici smanjiti obiteljsko nasilje, obuzdati nasilnike, zaštititi ženu? Što valja mijenjati u zakonima? Mogu li pomoći oštrije, dugotrajnije zatvorske kazne? Kako promijeniti zaostala shvaćanja o položaju žena u društvu, dakle, patrijarhalni mentalitet i sustav obrazovanja u koji je takav mentalitet ugrađen? Budući da su u tijeku izmjene i dopune Kaznenog zakona, između ostaloga i u dijelu koji se odnosi na sankcioniranje obiteljskog nasilja kao kaznenog djela, Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova RH, o tome kaže:

- Predviđa se ponovno uvođenje kaznenog djela nasilja u obitelj, a koje bi obuhvatilo teže oblike nasilništva u obiteljskom okruženju kojima su ostvareni elementi prekršaja, dakle nisu ostvareni elementi ni jednog kaznenog djela, ali riječ je o intenzitetu, odnosno ustrajnosti koja prelazi okvire prekršajne odgovornosti. Posebno ističem na nužnost i važnost sankcioniranja svih oblika obiteljskog nasilja, a posebice ekonomskog i psihičkog nasilja koje se u praksi teže prepoznaje, a tim i sankcionira.
KAO KRIVO PARKIRANI AUTO

Kad su zakoni u pitanju, Neva Tölle, predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb, ukazuje na paradoks da se nasilje protiv žena tretira na isti način kao, primjerice, krivo parkiran automobil, vožnja u javnom prijevozu bez valjane karte...

- Zastrašujuće je da žena, koja je preživjela nasilje od strane partnera, zatraži pomoć i podršku policije zbog nasilja, umjesto hitne zaštite i pomoći, te često bude tretirana na isti način kao i zlostavljač. Policija u optužnom prijedlogu zlostavljača proglašava prvooptuženim, a njegovu žrtvu kao drugooptuženu zbog nasilja u obitelji! Oboje nakon intervencije policije bivaju privedeni u postaju za zadržavanje. Na prekršajnom sudu potom oboje dobivaju jednaku kaznu. Iako je on zlostavljač, a ona njegova žrtva, sustav nad ženom koja je preživjela partnersko nasilje na taj način vrši novi val viktimizacije - strukturalno nasilje, počinjeno od strane državnih službenika i institucija u kojima rade.

Pravobraniteljica Višnja Ljubičić uvjerena je i da strože kaznenopravne sankcije mogu pridonijeti borbi protiv nasilja u obitelji, te mogu poslati nasilnicima poruku da obiteljsko nasilje nije njihova "privatna stvar", nego predstavlja društveno nedopušteno i neprihvatljivo ponašanje koje se neće tolerirati, nego, štoviše, koje će se oštro sankcionirati i osuđivati. Međutim, osim težih sankcija koje propisuju zakoni, značajna je i dosljedna primjena tih zakona u praksi, a što svakako uključuje i izricanje viših, odnosno težih kazni - upozorava Ljubičić.

Za veće je kazne i Neva Tölle, koja kaže:

- Bezuvjetne i dugotrajne zatvorske kazne na gornjoj granici zakonskog maksimuma smanjile bi ne samo postotak nasilja protiv žena, nego i femicid žena od strane bivših ili sadašnjih partnera. Inozemna iskustva pokazuju nam da su kazne izrečene na gornjoj granici zakonskog maksimuma najbolja prevencija kad govorimo o nasilju protiv žena.
IZOSTALA I POLITIČKA VOLJA

Pravobraniteljica Višnja Ljubičić ističe da "značajnu ulogu u rješavanju navedene problematike ima upravo samo društvo, odnosno društvena svijest i osuda svih oblika nasilja, posebice obiteljskog nasilja. Tu do izražaja dolazi i problem patrijarhalnog društva, kao i općenito nepovoljnijeg položaja žena u društvu, posebice na području rada i zapošljavanja...".

Potrebna je i politička volja, drži Neva Tölle. "Potrebna su i financijska sredstva koja predstavljaju predispoziciju za borbu protiv nasilja nad ženama. Premalo se troši na prevenciju i saniranje posljedica nasilja protiv žena, a posljedice su porast nasilja, kao i porast femicida. Činjenica da su žene žrtve partnerskog nasilja i ekonomski problem za državu točna je, jer nasilje protiv žena državi prouzročuje velike financijske troškove - bolovanja, terapije, lijekovi, policijske intervencije, sudski procesi, zatvorski troškovi...

I što još reći? Iako je nasilje nad ženama prisutno u gotovo svim kulturama i smatra se posljedicom tradicionalnog viđenja žena kao vlasništva muškaraca, u nas je na djelu i "homo balcanicus". Na djelu je dakle balkanski patrijarhat iz kojeg Hrvatska nije pobjegla i neće tako brzo. Zatucano uvjerenje kako žena mora biti i supruga i majka, i ljubavnica i kuharica, i radnica i služavka, a muškarac gazda, gotovo pa vlasnik žene, prenosi se u nas još uvijek s koljena na koljeno. Svi mogući borci protiv nasilja, stručnjaci i analitičari moraju shvatiti kako žene ne ubijaju samo primitivni muškarci - "vlasnici žena", nego ih ubija i patrijarhalno društvo u kojem živimo. Jer živimo u društvu u kojem se zapravo u suštini podržava, potiče i opravdava nasilje nad ženama. Kako inače objasniti da, kada nešto u obitelji krene naopako i kada žena spašavajući živu glavu od nekog supruga nasilnika uspije zauvijek otići, onda je ona kurva, drolja, kuja..., kako za bivšeg partnera tako i za rodbinu, susjede, znance, prijatelje... i ono najstrašnije - čak i za rođenu djecu! Njegovo pak veličanstvo On, muškarac, jadan je, ostavljen, ili pak frajer koji je pokazao da ju je trebao podčinjavati i batinati još i više. To je i jedan od važnih razloga zbog kojih se tijekom godina mijenja uglavnom jedna stvar - sve je više žena koje ginu na sve brutalnije načine.