Fra Karlo Lovrić pjesmom čestitao 100. rođendan fra Baziliju Pandžiću

Fra Karlo Lovrić pjesmom čestitao 100. rođendan fra Baziliju Pandžiću

Za tu prigodu naš fra Karlo je napisao prigodnu pjesmu

FRA BAZILIJE PANDŽIĆ (30.SIJEČNJA 1918.-30. SIJEČNJA 2018.)

Tko bi reko, Bazo stotu slavi,
Al' još uvijek njemu je u glavi,
Što će dnevno još saznati nova,
U njem ima još dječačkih snova.

Skype on ima i njime se služi,
Viber, WhatsApp itekako kuži.

Nije čudno da on ima snove,
Zato ima temelja, osnove.
Kao dijete prošao je krizu,
Već je tada bio smrti blizu.

Glad je bila, nije bilo hrane
Suše radi, jelo se sa grane,
Nekad murve ili nešto drugo,
Hvala Bogu ne potraja dugo.

Otac Niko i Matija mati,
Znali Stipi pravi savjet dati.
Na Široki u školu ga šalju,
Jednog dana da obuče halju

Svetog Franje i da fratar bude,
Boga moli, poučava ljude.
Stipe sretan među fratre stiže,
Gospi dragoj bio sad je bliže.

Jedno vrijeme u konviktu živi,
Da je tako drugi biše krivi.
On svećenik želio je biti,
Krv Kristovu iz kaleža piti.

Šest godina završio škole,
Profesori cijene ga i vole.
Šalju njega na godinu probe,
Dobar dječak... nema u njem zlobe.

Novicijat na Humcu on vrši,
Pomno sluša, Regulu ne krši.
Habit nosi i lijepo mu stoji,
Već sad meštar planove mu kroji.

Jednog dana on će velik biti
I odličje doktorsko ga kiti(t).

Gimnaziju završi na Brijegu,
Dobro uči, priviknut na stegu.

Bogoslovlje poče u Mostaru,
Svi se dive upornosti, daru.
Sve ispite na latinskom daje,
Biti prvi... više mu pristaje.

Bi zaređen četrdeset prve,
Mladoj misi u Drinovce vrve
Staro, mlado... Bazilije slavi,
Nakon toga već ima u glavi:

Poći u Rim... studirati dalje,
Provincijal njega tamo šalje.
Profesora Gimnazija treba,
Njih je uvijek velika potreba.

To ostade samo želja puka,
Provincija na sto dođe muka...
Šeset i šest izgubi fratara,
U jamu ih vodili s oltara.

Provincija uzdiše i plače,
One žive zatvaraju, tlače...
Školsku zgradu sebi su uzeli,
što se moglo i to su oteli.

Više fratri neće u nju ući,
Svi su đaci potjerani kući.

Ove vijesti do Rima su stigle,
Bazilija na noge podigle.
Provinciji pomoći je htio,
Ali kako, nemoćan je bio.

On u Rimu cijeli život osta
I arhivar cijelog Reda posta.
A godine kad stigoše pozne,
Ne bi straha od zloglasne OZNE

Vratio se... u Zagrebu bio,
Tu godine lijepe proživio.
I kad stota bila je na pragu,
Provincijal stavi ga na vagu.

Hajde, Bazo, Humac tebe čeka,
Tu si nekad svoje zvanje peka.
Bazo odmah Svetozaru veli:
„Hoću, dašta, hajde me preseli".

Svetozar je obavio svoje,
Neki fratri pomalo se boje,
Da on ipak zaboravi štošta,
Te-ve, knjige a to ipak košta.

Star je Bazo, njegovo je prošlo,
Varate se, tek je moje došlo:
„Aktivan sam, novaci me paze,
Bog još uvijek prati moje staze".

Hvala Bogu, što te nama dade,
Neka ova mlađarija znade,
Kad Bog vodi, stranputice nema,
Za nevjerne to je samo tema.

Čestitamo i dižemo čaše,
Bazo, hvala, ak' ti ovo paše.
Neka Gospa dobra naša Mati
I u drugom stoljeću te prati.

Živio!

Međugorje, Humac 30.siječnja 2018. (kl)
fra Karlo Lovrić