Nemaju struje 15 godina; jedu, čitaju, oblače se uz akumulator!

Nemaju struje 15 godina; jedu, čitaju, oblače se uz akumulator!

Selo Dijakovići udaljeno je od Novog Travnika samo pet kilometara. Kada prvi put dolazite u njega, čini se kao da je na kraju svijeta. Dvije trećine kuća još uvijek stoje porušene, bez krovova ili zidova. Bez struje, vode i kvalitetne ceste.

Što od obećanja?

Od 55 kuća koliko ih je bilo prije rata, obnovljeno je tek 18, a navodno bi se još šest trebalo obnoviti u rujnu. - Ovdje živim 15 godina bez struje, bez vode, bez naroda. Deset godina bio sam jedini u selu. Od svojih sredstava sam napravio to što imam, a dobivena donacija je beznačajna u odnosu na ono što sam uložio. Tražili smo i struju i vodu, obećavali su nam godinama, ali to sve ide sporo. Slavko Marin nam je rekao da će do zime sto posto ovdje biti i električna energija i voda. Čekamo da vidimo što će od obećanja biti, kazao je Ivo Bošnjak, prvi povratnik u Dijakoviće. - Prije tri mjeseca došao sam ovdje u svoje rodno selo. Sve mi je porušeno. Obećali su da ću biti u programu obnove ovih šest kuća. Volio bih se vratiti iz Austrije i ovdje proživjeti starost jer tu sam rođen, imam tu veliki voćnjak, šumu... Nešto sam i očisitio, a smjestio sam se u garažu dok mi ne završe kuću, objasnio je Tomislav Ćelam. Hrvati protjerani iz Dijakovića nalaze se diljem svijeta. Veliki broj njih je u Hrvatskoj, a ima ih i u Novom Travniku gdje žive kao podstanari. Jozo Ćelam je spavao u podrumu porušene kuće dvije godine. Nije bilo ni prozora na njoj. Danas živi u obnovljenoj kući. Zanimljiv je i po tome što je bio zatočenik u logoru na Manjači. Iz tog teškog vremena ispričao nam je i jednu neobičnu priču, piše večernji list.

Odrezao uho


- Kako sam znao dobro šišati i brijati, jedno jutro pozove me čuvar da ošišam i obrijem jednog srpskog pukovnika. Malo me bilo strah, ali ipak sam pristao. Ne smiješ na kraju ni odbiti jer slijede batine. Kada sam počeo šišati tog oficira, makaze mi jednostavno iskliznu iz ruke i malo mu uha odsječem. Poteče krv. Hajde nekako prešao preko toga, ali kada sam ga počeo brijati britvom, zarežem ga malo ispod vrata. Opet krv poteče. Jesu me istukli, Bože, sačuvaj. Kad samo napuštao logor, pukovnik je pitao gdje je moj brico. Rekao sam da sam to ja, kaže dobro si me ošišao samo si mi uha odsjekao. Rekao sam da smo sad kumovi jer i vaši čuvari su mene istukli, priča Jozo. Vlado Bošnjak je obnovio kuću prije devet godina. Čekao donaciju, ali nije dočekao. Svake godine u Dijakovićima provede četiri mjeseca. U svoju rodnu kuću donio je šest automobilskih akumulatora iz Austrije. - Da se u ovome vremenu živi bez struje, bez vode, puta, to je neshvatljivo. Za svaku sobu donio sam po jedan akumulator kako bi članovi moje obitelji vidjeli da se umiju, presvuku, večeraju. Imam i agregat. Zaista smo zaostali stotinu godina za suvremenom civilizacijom, rekao je Vlado.

 

Piše: Srećko Stipović/VLM