Naplata starih dugova: Ribari umiru, obolijevaju od čudnih bolesti, a otkrivene su i mutirane ribe

zagađenje
zagađenje

... gradiću Potsdamu, južno od Berlina, kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu susreli predsjednici Truman, Churchill i Staljin, kako bi se dogovorili o sudbini Njemačke i ostalim posljeratnim pitanjima.

Među temama koje su državnici SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a raspravljali bilo je i pitanje velike količine kemijskog oružja proizvedene za, srećom nikad realizirani, kemijski rat.

Dogovor je bio da se međusobno raspodijele, s obzirom da im se to činilo najsigurnijim i najjeftinijim rješenjem da kemijski otpad deponiraju u morima i oceanima širom svijeta.

Kemijsko je streljivo u obliku bomba i artiljerijskih granata, ponekad uliveno u bačve i ostale posude, s pretovarenih je brodova bacano u more, a točna lokacija nije zabilježena.

Više od milijun tona neupotrijebljenog kemijskog oružja završilo je u morskim dubinama uz obale Japana, u Indijskom oceanu, uz američke i kanadske obale, u Sjevernom Atlantiku, u Baltiku i Sjevernom moru, kazao je mr. sc. Ivan Jukić, umirovljeni pukovnik Oružanih snaga RH, stručnjak za kemijsko oružje i inspektor UN-a u Iraku za Slobodnu Dalmaciju.

Kemijski otpad na dnu Jadrana

Velika količina kemijskog otpada završila je i u Mediteranu, ispred Azurne obale, a opasni teret deponiran je i u Jadranskom moru, s talijanske strane, pred obalama blizu gradova Bari i Molfetta koji se nalaze nasuprot naših gradova Dubrovnika, Pelješca, Mljeta, Lastovskog otočja...

Ribari s dijelova Baltika i Jadrana, otkrili su ovu zastrašujuću tajnu prije nego su se tome nadali pobjednici Drugog svjetskog rata. U nekoliko su navrata u mrežama izvukli čudna tvoriva, "otrovno grumenje", ili bi im ulov pratio strašan smrad od kojega bi im suzile oči, crvenila koža ili bi gubili svijest.

O svemu tome govori se u dokumentarnom filmu "Kemijsko oružje pod morem", rađenom u francusko-japansko-kineskoj koprodukciji i premijerno 2014. godine prikazanom u Parizu, na Međunarodnom festivalu okolišnog filma.

U filmu je jedan od sugovornika osobnim iskustvom svjedočio o zdravstvenim problemima koje je znao imati nakon ribarenja, i on i njegovi kolege, te spominje posadu ribarice iz pedesetih godina kojoj su svi članovi nakon povratka s mora umrli, pretpostavlja se upravo radi kontakta s toksinima.

Zabilježene mutacije gena morskih vrsta

Kako je vrijeme prolazilo, oružje pod morem počelo je korodirati, uz veliku vjerojatnost da njegov sadržaj, različiti otrovi, curi i djeluje na okoliš i živi svijet. U filmu spomenutog trojca govori se i o tek započetim istraživanjima na djelovanje otrova iz oružja deponiranog u Jadranskom moru na ugora te velikog bodečnjaka; na tijelu riba bili su vidljivi plikovi, a utvrđeno je i mutageno djelovanje, odnosno izmjene i oštećenja na razini DNK.

U dokumentarcu se spominje da je otrov teži od vode pa ostaje na dnu, i da različite vrste kemikalija imaju različitu interakciju s okolišem. Nitko, međutim, ne zna točno u kakvom je stanju opasni podmorski arsenal, a bez obzira na to što su mape s točkama na kojima se kemijsko oružje nalazi sve kompletnije, vjeruje se da, naročito uz ruske obale, ima još puno neutvrđenih lokacija.

Prema poznatim saznanjima, navodi dr. Slavko Bokan, specijalist medicine rada i toksikologije, te bivši ekspert za nuklearno-kemijsko-biološku zaštitu u Oružanim snagama RH, klasično kemijsko oružje uključivalo je živčane ratne agense kao što su soman, sarin i tabun, kožne bojne otrove kao što su iperit, i to najviše sumporni iperit, i luizit, zatim plućne kemijske agense fozgen, difozgen i klor. Ostali kemijski ratni agensi, kao što su oni krvni (cijanidni spojevi) i iritansi, bili su zastupljeni u puno manjim količinama.

Opasnost za zdravlje

Što se tiče zdravstvenih implikacija i mogućih posljedica djelovanja kemijskih ratnih agensa ili, prema ranije korištenom terminu, bojnih otrova iz odbačenog kemijskog oružja pod morem, najviše mogu biti izloženi ribolovci i radnici koji rade razne poslove pod morem.

‘Djelovanje iperita je ipak najopasnije, prema svim dosadašnjim saznanjima i brojim slučajevima otrovanja s izrazitim kožnim promjenama i oštećenjima, teškim oštećenjima dišnog i probavnog trakta, te značajnim simptomima oštećenja centralnog i perifernog živčanog sustava', navodi dr. Bokan te dodaje da su talijanski zdravstveni eksperti objavili čak 230 slučajeva ozbiljnih otrovanja iperitom, uključujući i pet smrtnih slučajeva, i to najviše kod ribara u blizini Barija.

‘Potencijalna opasnost od oslobađanja kemijskih ratnih agensa iz kemijskog oružja pod morem jest što mogu uzrokovati negativne učinke na morski okoliš, posebno na živa bića - ribe i školjke, što onda preko hranidbenog lanca može ugroziti i ljude takozvanim kroničnim toksičnim djelovanjem sa svim mogućim posljedicama za zdravlje', zaključuje dr. Bokan.

Opasnost od prijenosa

Opasnost od prijenosa granata iz talijanskog podmorja u naš dio Jadrana ‘gotovo ne postoji, kao ni mogućnost da struje donesu sam bojni otrov koji bi zaprijetio našem dijelu Jadrana, a bitno je napomenuti i da ne postoje pisane informacije o bilo kakvom postojanju kemijskog oružja u našem dijelu mora', kaže dr. Jukić.

‘Više je prepreka tome da eventualno curenje toksina. Da bi curilo, mora doći do potpune dekapsulacije ili potpune razgradnje materijala u kojima su toksini pohranjeni. U moru pred talijanskom obalom kraj Barija djeluje na istočnu, odnosno hrvatsku stranu Jadrana', kaže prof. dr. sc. Jakov Dulčić, znanstveni savjetnik iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov.

Hidrografski, objašnjava prof. Dulčić, more na dubinama većim od 200 metara ostaje uglavnom stabilno i mirno čak i ako gornje slojeve uzburka vjetar orkanske snage.
‘Strujanja nam, zatim, idu u korist: uz našu obalu struja je u svim slojevima uzlazna ka sjevernom Jadranu, odakle se zatim niz talijansku obalu spušta prema Jonskom moru - i sve što ima ponijeti, morska struja nosi upravo u tom smjeru', napominje.

Što se ribe tiče, dr. Dulčić kaže da nema velikih migracija prema našoj obali, osim eventualno plave pelagične ribe, kao i velikih organizama, kao što su morski psi ili kitovi. No, šanse da eventualno kontaminirana riba dođe do naše strane Jadrana, npr. iz područja Barija, odnosno Puglije i Apulije, minimalne su, zaključuje prof. Dulčić.