Kako je nastao Casual style

engleski huligani
engleski huligani

... usljediti će logično pitanje/ odgovor: Pa zar to postoji? Većina "normalnog" svijeta navijače smatra barabama, uličarima, probisvjetima...bar je takvo stanje kod nas.

Pitajte bilo koju žensku osobu što misli o navijačima, verojatno će vas samo poprijeko pogledati... " a da to su oni što se tuku po stadionima, što i dalje furaju fajerke, trenerke, brze patike i šalove oko vrata..." Kod nas je možda tako, a i bilo bi bezveze pričati o modi na našim stadionima kada na njima nema nikoga osim šačice onih redovnih najvijernijih, piše balkanski-navijaci.com.

O modi na njemačkim stadionima također nema što da se puno kaže pošto je situacija tamo i dalje slična onoj na koju smo već navikli: repovi, brčići, tri šala oko vrata, dva oko struka, traka oko čela, prišivači po prslucima od teksasa... Čast izuzecima, a to su uglavnom likovi odrasli na punk glazbi ili skinhead kulturi pa nije rijetka pojava i velikog broja fanova u Fred Perry, Lambretta, Ben Sherman, Lonsdale, Hooligan i sličnoj streetwear odjeći.

Žabari naravno uglavnom idu kao manekeni i na utakmice. Bočne tribine na stadionima u Rimu, Torinu ili Milanu mirišu na najnovije parfeme; kožne jakne, džemperčići, ulje u kosi... redovna su pojava među tifozima. Engleska je međutim nešto sasvim drugo...

Travanj 2002, Charlton-Southampton... Sjedio sam sa prijateljima Englezima u pabu nedaleko od Grenwicha. Taj dio uglavnom navija za Charlton Athletic. Dva sata prije početka utakmice zazvonio je Neilov mobilni. " Tišina momci " povikao je Neil. Svi su se ušutili i pažljivo slušali što glavni među njima priča. " Ok, koliko vas ima? Gdje ste? Maze Hill stanica... stižemo za deset minuta... " Neil je završio kratak razgovor a potom se obratio ostalim momcima: " Zvali su Saintsi...ima ih devetnaest, nisu naoružani i čekaju nas! Neka se izdvoji jednak broj ljudi koji idu... biće ferka! " Ja sve vrijeme ne verujem. On je ‘hladno pričao mobilnim sa navijačem Southamptona i ugovorio je tuču nedaleko od paba u kojem se nalazimo. Ja sam bio dvadeseti, jer kako mi rekoše, ako neću da sudjelujem niko me ne tijera, a u slučaju da krene naopako mene neće nitko dirati pošto nemam na sebi " Casual odeću ".

Njih devetnaest, i ja kao promatarč, krenuli smo ka Maze Hill stanici dvije ulice dalje od paba. Nikom nije palo na pamet da uzme bilo kakvu flašu ili motku jer je dogovor bio " na ruke ". To tamo prolazi, pomislio sam... kod nas bi jedna strana sigurno zajebala. Stižemo na dogovoreno mjesto.

Dvadesetak metara ispred nas stajala je grupa navijača Southamptona spremna za okršaj sa Charltonom. Bez riječi zaleću se jedni na druge... bam, bam... sijevaju noge, šake... i to traje ni dva minuta kad neki lik uljeće na plato i viče: " Biježi te! Panduri! ", i sve stade.

Jedni na jednu, drugi na drugu stranu. Nevjerojatno! Na stanici je osim dvije grupe koje su se mlatile bilo još običnih ljudi koji su najnormalnije čekali vlak kao da se ništa ne dešava. A da stvar meni bude još nejasnija pobrinula su se i četvorica navijača Southamptona u crveno-belim dresovima koji su također sve samo promatarli sa strane. Na njih se niko nije ni osvrnuo samo zato što su bili obični navijači obučeni u klupske boje, koje po pravilu niko ne dira!

A kako su onda bili obučeni huligani ili kako da ih nazovem da bi ih razdvojio od navijača? Nitko na sebi nije imao nikakvih jasno vidljivih oznaka pripadnosti jednom ili drugom klubu. Eventualno na kragnicama košulja ili na kačketima stajao je mali bedž i to je sve. U jednom momentu kada su se izmiješali nisam imao pojma tko su koji. Na njima su bile polo majice, karirani kačketi i košulje, farke i uglavnom cipele. Kada sam se malo bolje zagledao u sve njih ukapirao sam da svaki na sebi ima nekoliko stotina funti odeće.

"Vidiš, na meni je Stone Island džemper od 200 funti, ispod je majica Henri Lloyd koju sam platio svega 40-tak. Farmerice su Armani, cipele Lacoste, a kačket Aquascuttum. On me je koštao 30 funti! ", objašnjavao mi je Neil.

Ja sam do tada o svemu tome čitao u fanzinima i slušao od UK prijatelja. Na europskom prvenstvu u Belgiji 2000. godine vidio sam veliki broj engleskih navijača u odjeći ne toliko poznatih koliko na otoku popularnih etiketa. Nakon nereda protiv Njemaca u Charleroi kao i u Bruxellesu protiv muslimanskog dijela stanovništva, engleska marka Hackett je bila prinuđena da promjeni logo svoje firme na majicama i duksevima, i da sa njih skine veliki natpis pošto je većina izgrednika imala baš tu odjeću na sebi. Firmi sa dugom tradicijom nije trebalo da se sa njom poistovjećuju nogometni huligani deportirani sa prvenstva u Belgiji.

Sve to sam znao, ali mi je ipak dijelovalo malo suludo. Davati toliko love na odjeću koja vrlo lako može da bude upropaštena, iscjepana ili skinuta u tuči sa protivničkim navijačima. Kada sam se malo bolje osvrnuo po pabu svih pedesetak Charltonovih fanova koji su tu pili imali su na sebi markiranu odeću. Sve su to bile etikete koje baš i nisu toliko popularne na kontinentu, pogotovo ne među navijačima: Burberry, Henri Lloyd, Aquascuttum, Stone Island, Evisu, Paul and Shark, Napapijri, Paul Smith...
A kako je sve počelo?

Prvi put sa pojavom modova, tijekom šezdesetih godina prošlog vijeka, momci koji su uglavnom poticali iz radničkih obitelji voljeli su da na sebe nabace nešto markirano. Za njih su noćni klubovi i nogometni stadioni bili mjesta na kojima su imali priliku da prošetaju novu potpisanu odeću.

Tijekom osamdesetih godina u Engleskoj je nastao pojam Football Casuals koji je proistekao iz mode skinheadsa. Nakon redovne odjeće koju su furali skinsi: Harrington, Fred Perry, Jon Wood, Ben Sherman, Lonsdale, Sta Prest, Dr Martens ... na engleskim ulicama, pabovima, stadionima masovno su počeli da se pojavljuju momci u Peter Storm jaknama, Pringle rolkama, Lacoste majicama, Burberry šalovima...

Bilo je prestižno imati na sebi skupocjenu, markiranu majicu, jaknu ili šal. U to vreme nije bilo mnogo trgovina koje su ih prodavale. Tinejdžeri su uglavnom mogli sebi da priušte Levi's farke koje su kupovali u Tesco radnjama, ali našlo bi se tu love i za po koju tenisku majičicu (Fila, Lacoste, Sergio Tacchini, Head) koje su bile oblježje prvih Casulasa.

Odjeća je u to vreme na otoku stizala iz inozemstva. Britanski klubovi vladali su Europom, a navijači su koristili svaku priliku da skoknu preko i nabave " in " robu.

Scousersi, fanovi Liverpoola-četvorostrukog prvaka Europe, provodili su i po nedjelju dana u Italiji ili Francuskoj kada je njihov klub tamo igrao, i " operirali " po robnim kućama, buticima i sportskim radnjama. Kući su se vraćali sa punim torbama Slazanger, Ellese, Kappa, Nike, Lois, Anoraks, Lacoste i drugih krpa.

Inter City vlakovi bili su puni navijača skockanih po Casuals modi. Veoma bitnu stvar činile su i nove patike, posebno Adidasove Samba i Diadorine Borg Elite. Usprkos naletima mokasina i planinarskih cipela patike su tijekom osamdesetih bile hit.
Krajem osamdesetih Casual euforija se stišava da bi sedam, osam godina kasnije ponovo postala preokupacija navijača.

Lacoste i Burberry su možda i jedine dvije tikete koje su i nakon dvadeset godina zadržale vrtoglavu popularnost. Vremena se mijenjaju pa tako i moda. Ralph Laurenove golf jakne i polo majice postale su neizbežni odjevni predmeti. Prvi put klinci od šesnaest, sedamnaest godina odvajaju po 150 funti za džemper ili cipele.

Trenutno je broj jedan Stone Island, veoma upečatljiva roba zbog oznake (poput kompasa, sličan Nato znaku) koja je kao prišivač sa dva dugmića prikačena na ljevi rukav jakne, duksa ili džempera. Krajem osamdesetih se prvi put pojavila u Velikoj Britaniji. Na engleske tribine su je iz Italije donjeli preprodavci i lopovi koji su tamo odlazili prvenstveno zbog Armanija. Kada je stigao u London Stone Island džemper je koštao 200 funti!!!

Krajem devedesetih policija je uočila vezu između markirane odeće i huligana. Ukapirali su da ne moraju da motre na nekoga tko urla na stadionu svih devedeset minuta obučen u dres i ogrnut klupskim šalom, već na ljepo odjevene momke po pabovima i oko stadiona od kojih veliki broj već ima zabranu odlaska na utakmice.

Koliko su se huligani poistovijetili sa popularnim brendovima govori i činjenica da svaka ekipa ima svoj bedž "Stone Island on Tour" sa ispisanim imenom kluba ili vizit karte sa Burberry šarom na kojoj piše " Upravo ste dobili batina od Aston Villa Youth-a 
Cardiff City-ev Soul Crew trenutno je jedna od vodećih huliganskih ekipa na otoku. Na dan utakmice u pojedine pabove u glavnom gradu Velsa zabranjeno je ulaziti u Stone Island jaknama, dok je u Portsmouthu dovoljno da skinete etiketu sa rukava.

Poput Hackett-a i Stone Island je baš zbog navijača bio prinuđen da promjeni svoj dugogodišnji logo. Najnoviji modeli umjesto prepoznatljivog bedža sada imaju samo malu neupadljivu oznaku na grudima.

Najsvježiji primjer u kojem se prosto digla hajka na huligane obučene po poslednjoj modi dogodio se na kvalifikacijskoj utakmici između Engleske i Turske igranoj u Sunderlandu travnju ove godine.

Sve je počelo nekoliko sati prije tekme kada su se pobile ekipe Sunderlanda i Newcastlea. Dva paba su potpuno demolirana a jedan navijač je u kritičnom stanju prevežen u bolnicu. Kada je policija uletjela da razdvoji zaraćene strane nastao je opći kaos. Preko dvije stotine nogometnih Casualsa se udružilo protiv njih. Rat je trajao čitav sat.

Letjrlr su flaše, cigle, stolice. Nigde nije bilo Turaka. Sve se dešavalo izmežu engleskih huligana i policije. Par sati prije toga grupa Turaka je napadnuta u centru grada a kada je policija uhitila jednog od napadača ovaj je kiptio od bijesa:

"Ja sam navijač Arsenala, ova govna su mi ubola nožem prijatelja prije dvije godine! " Također je i jedan turski novinar dobio batine ispred Mc Donald's-a. Tijekom meča turski navijači su konstantno gađani svim i svačim, a opća ludnica je nastala kada je Engleska povela 1-0.

Preko pedeset navjača uletelo je u teren da podjeli radost sa igračima. Većina ih je imala Stone Island jakne i Burberry ili Aquascuttum kačkete. Policija je tog dana uhitila stopet izgrednika. Naslovi u sutrašnjim novinama poput: "Burberry banda napala policiju" i "Stone Island huligani rušili sve pred sobom " digli su veliku prašinu.

Policija na engleskim stadionima danas posebno obraća pažnju na "markirane" navijače, jer se ispostavilo da su baš oni potencijalni izazivači nereda. Naravno nisu svi obučeni u Pradu, Aquascuttum, Paul and Shark, Dolce and Gabbana, Henri Lloyd, Stone Island... jer činjenica je da ne može baš svako da izdvoji 500 funti kako bi kompletirao garderobu. Ima i onih koji se i dalje drže Fred Perrya, Ben Shermana, Lonsdalea... u suštini to je to, ali neuporedivo jeftinije!

Nogometni fanovi širom Europe desetljećima su se ugledali na engleske navijače, tako da se i "fashion" euforija sa otočnih stadiona velikom brzinom širila. Kod nas se o svom tom modnom ludilu ne zna puno, mada mora se priznati da je sve veći broj onih koji prate dešavanja na otoku.

BURBERRY

1856. dvadesetjednogodišnji Thomas Burberry osniva firmu i otvara prvu trgovinu.
1890. otvoren je i prvi shop Londonu, Haymarket.
1900. ustanovljen zaštitni znak firme - vitez kopljanik na konju. Otvaraju se prve trgovine u Parizu i New Yorku.
1910. Burberry šije kompletnu garderobu za britansku vojsku.
1924. patentirana čuvena krem/braon karirana šara koja je i danas sinonim za Burberry.
1967. Burberry kaputi i mantili postaju svjetski hit. Masovno se nose torbe, šalovi, kišobrani.
1980. Burberry euforija zahvata Ameriku. Otvaraju se ekskluzivne trgovine u Detroitu, San Franciscu, Chicagu, New Jerseyu, Philadelphiji, Washingtonu...
1997. potpuno novi tim dizajnera izbacuje novu kolekciju.
2003. " Burberry Brit " naziv je novog ženskog parfema.

AQUASCUTTUM

1851. ustaoveljen patent za nepromočive kišne kabanice. John Emary osniva etiketu za muškarce Aquascuttum.

1909. Aquascuttum tvornica u Northemptonshireu proizvodi godišnje preko 30.000 kišnjih mantila.
1914. Aquascuttum šije vojne uniforme i odjela koja će se nositi tijekom oba Svjetska rata.
1960. Winston Churchill jedan je od Aquascuttumovih modela.
1976. patentirana poznata karirana šara. (mnogi je zbog iste boje mješaju sa Burberryem)
1995. Generalni sponzor svjetskog filmskog festivala
1996. Oficijelna odjeća olimpijskog tima Velike Britanije na Olimpijadi u Atlanti.
2001. Aquascuttum slavi 150 godina postojanja.

STONE ISLAND

Krajem sedamdesetih godina talijanska sportska kompanija SPA lansirala je novi proizvod Stone Island koji par godina kasnije, točnije 1981. uspjeva da se u potpunosti probije na tržište. Dizajner broj jedan bio je Massimo Osti, koji će kasnije osvajati mnoge svjetske trofeje. Prve jakne izgledale su futuristički. Pravljene su od posebnog tehno fibera i imale visoki sjaj, tako da su zavisno od toga da li ste na suncu ili u mraku mjenjale svoju boju (od zlatne do metalik sive na primer).

Polovinom osamdesetih pojavljuje se i prva kolekcija Stone Island džempera.
Ni jedna trgovina u svijetu, osim generalnog zastupnika nije mogla da prodaje Stone Island odjeću. Zbog velike popularnosti na otoku otvara se i prvi shop u Londonu.
Ulaskom u dvadesetprvi vijek Stone Island je proširio svoj asortiman i načinio par izmena u dizajnu, a najbitnija je ta da je prepoznatljivi platneni bedž skinut sa ljevog rukava i zamenjen malim logom.

LACOSTE

1927. francuska teniska reprenzetacija predvođena Reneom Lacoste, pobeđuje do data neprikosnoveni američki tim i po prvi put osvaja Davis Cup. Američki tisak nakon tog senzacionalnog uspjeha Francuza veliča francuske tenisače, a njihovom kapetanu pridodaju nadimak " Aligator ". Rene Lacoste prihvata taj nadimak objeručke i već na sljedećem natjecanju pojavljuje se u sakou sa izvezenim krokodilom na džepu.

1933. Rene Lacoste i Andre Gillier, vlasnik najveće tekstilne tvornice u Francuskoj u to vrijeme, osnivaju firmu koja će proizvoditi odjeću za tenisače, jedriličare i igrače golfa. Nazivaju je Lacoste.
Prva Lacoste majica bila je bijele boje, išla je uz tijelo, imala je kragnicu, kraće rukave i bila je kraće dužine.
1951. Lacoste roba počinje da se izvozi u Italiju i USA
1963. Napravljen je i prvi teniski reket s' kojim će Jimmy Connors i Billie Jean King osvojiti čak četrdesetšest turnira.
Ubrzo se popularnost "krokodilčića" širi po cijelom svijetu, otvaraju se trgovine na svim kontinentima, pa je danas prosto nezamislivo otići u neku svjetsku metropolu i ne primijetiti oficijalni Lacoste shop.

HENRI LLOYD

Prvog srpnja 1963. godine poznati jedriličar, Henri Strzelcki osniva sopstvenu marku Henri Lloyd. Od početka pa do danas Henri Lloyd proizvodi svu vrstu sportske odjeće za moreplovce, skipere, nautičare, jedriličare. Veliki broj svjetskih natjecanja u vodenim sportovima bio je pod pokroviteljstvom Henri Lloyda.

HACKETT

Svoj proboj na tržište Hackett doživljava kao generalni sponzor engleske ragbi reprenzetacije kao i polo tima. Osim sportske odjeće Hackett proizvodi i odjela, košulje, šešire... Sportska kolekcija je bila prepoznatljiva i lako uočljiva pošto je preko cijelih grudi imala ispisano Hackett. Današnji logo je sasvim drugačiji i obično se samo na grudima ili rukavu nalazi slovo H.

Od ostalih etiketa koje su popularne među navijačkim svijetom na otoku treba izdvojiti: Armani Jeans, Mosschino, Hugo Boss, Dolce and Gabbana, Prada, Gant, japanski Evisu, Nappapijri,... kao i sportske klasike poput Adidasa, Reeboka, Pume, Umbra...