Marina Radoš: Stepenice do sobe s haljinom

Cijelo vrijeme sam mu davala smjernice za put u Mostar, ali me on nije htio slušati. Krenuo je prema Dalmaciji preko Dalmatinske zagore i stao u jednu konobu u selu Merčepi.
U javi ne znam gdje je to selo, i postoji li ono uopće.

U snu sam obožavala tog čovjeka, više nego ga obožavam kad se probudim. Sjeli smo u jednu konobu u selu i naručili da jedemo i pijemo. Po običaju mi je rekao da sam užasno obučena.
Do nas je došla gospođa koja kuha u toj konobi i upitala nas treba li nam još štogod. Ja sam rekla da meni ne treba, da sam ja presretna ovdje i ovako.
Čovjek koji je bio sa mnom rekao joj je: Odvedite Marinu gore na kat i pokažite joj haljinu koju sam joj kupio.
Ona me je uzela za ruku u počele smo se penjati u sobu s haljinom. Stepenice su bile uske, i bilo ih je na stotine... A na stepenicama su sjedili svi ljudi s kojima ne pričam.
Pružali su mi ruke, a ona mi je rekla: Pomiri se sa svima njima prije nego ti pokažem haljinu. I ja sam se rukovala i mirila.
Ušle smo u sobu i ja sam obukla najljepšu haljinu na svijetu.

Snovi su često samo ogledala naše svakodnevice. Samo smjernice kuda i kako da idemo. Ta haljina simbolizira sreću, ono što želimo i čemu težimo, ono prelijepo što nam je obećano nakon što se dobro napatimo.

Pomirite se sa svima na stepenicama do haljine. Čovjek koji nije u miru sa sobom i sa ljudima, ne može doći do haljine i ne može biti potpuno sretan.

Kad sam se probudila haljina je još dugo sijala pred mojim očima. I odlučila sam oprostiti svim tim ljudima, ne samo zbog haljine, nego zato što sam svjesna da vjerojatno i ja sjedim na nečijim stepenicama koje vode u sobu do haljine.
Oprost je oslobođenje i sreća.
I kad se dadne i kad se dobije.
Da više ne postoje prepreke do haljine, i da nikad ne sjedite na putu nečijoj sreći.

Da, haljina je bila duga i šarena. Moj broj i moj omiljeni kroj.