Kolumna o studentskom životu

Od sada mislim da će biti „Daj mi, ja sam magistar, i nemam posao".

Studentski život je jedno putovanje, na koje se većina ljudi upušta bez konkretnog cilja. Upisom na fakultet nismo sigurni hoćemo li ga završiti, i ako ga završimo, hoćemo li raditi ono što smo završili, ili ostati samo jedan od brojeva na birou. Upravo to i jest čar studiranja, otkrivamo nove dimenzije života, a ta diploma nije samo potvrda akademskog iskustva, već i onog životnog. Nisam bila od onih koji biraju faks na temelju svojih „fix" ideja kako će baš oni postati novi spasitelji svijeta. Moj odabir bila je politologija. Ispočetka bilo je svakakvih pitanja, kao npr. šta će ti mrtvaci!? Ma neee, to je patologija. Zašto baš politologija? Ni nakon završetka studija nemam određeni odgovor, ali ne kajem se, i kad bi opet mogla odabrala bih isto. Uvjerila sam se kao većina ljudi da je važnija praksa od teorije. Veliku zaslugu u tom ima Hrvatski studenski politološki forum. Kao član Foruma, upoznala sam mnoštvo ljudi, bila na raznim mjestima, posjetila brojne važne institucije. Naučili su me kako da budem odgovornija osoba. Hvala im na tome.

Mjesto radnje - studentski centar. Tko nije živio u studentskom domu, ne zna što je pravi studentski život. U domovima su najbolji tulumi, a održavanje sobe ne zahtijeva pretjerani angažman. Nije istina kako se u domu ne može učiti, kako majka kaže „tko hoće učiti, učiti će gdje god bilo". Kao i svaki student pa i ja, odgađala sam učenje sve do noći prije ispita, otkrivala kako je određena hrana ukusna samo kad si pod „dejstvom" alkohola, jela hranu koja je promijenila boju a da se nisam razboljela, ne spavala nekoliko dana u komadu, ili spavala nekoliko dana u komadu, spavala na bilo kojoj površini u bilo kojoj pozi, mamurna dolazila na predavanje, i sudjelovala na svim vježbama. Falit će mi ono bogastvo zadnjih 5 maraka u džepu, koje čuvaš za autobus petkom, gužva na referadi, ljutnja kad te probudi poruka koja je došla curi u sobi do tebe, ispijanje kava, razgovor do zore sa društvom o temi koja je totalno nebitna za nas, i ostalo čovječanstvo. Kada nakon svega toga dođeš kući, shvatiš da ti fali i ona teta koja je čistila hodnik svake srijede, a jedina nam je komunikacija bila „Dobro jutro kako ste?"

Da ne duljim više, hvala svima koji su kroz to putovanje bili sa mnom. Savjet svima da ne odustaju od onoga što žele, jer uz malo volje i truda sve se može.

Sto gradova sam prešla, gradova bez broja,
al' me nisu prevarili ja znam svjetla tvoja.

Sve ulice tvoje pamtim, trgove, kafane...
želim da se tebi vratim prije nego što svane.

Tvoj dah k'o anđeo zauvijek me prati.
devet života sam potrošila s nogu.
Spavaj, Mostar-grade kad već ja ne mogu.