Divovski pothvat koji bi šokirao i faraone!

... tunela ispod Beringova prolaza. Stara je to ideja koja je, eto, postala opet aktualna.

Taj je ambiciozni i pretenciozni građevinski pothvat prvih godina 21. stoljeća bio vrelo ulje na hladni rat, dokaz da biznis i ekonomske računice ruše sve barijere. Koga briga za ideologiju i stara neprijateljstva ako je na obzorju svekoliki napredak i zarada za sve, kao što je u ovom slučaju spajanja ruskog kopna s Aljaskom, starim ruskim posjedom koji je davno tamošnji car Aleksandar II. prodao Amerikancima za 7,2 milijarde dolara, pet dolara po četvornom kilometru.

Rusija je samo obnovila projekt gradnje tog podmorskog tunela ispod 105 kilometara širokog Beringova prolaza, a radovi bi stajali 99 milijardi dolara. Za nekoliko desetljeća namjernici će se moći ukrcati na vlak, recimo na londonskoj stanici Waterloo, zatim se ispod mora provesti La Mancheom te onda nastaviti put na istok i na kraju završiti u New Yorku na stanici Grand central, a da pritom ne moraju vlak mijenjati nekim drugim prijevoznim sredstvom. To više nije scenarij iz nekog futurističkog romana, čijem bi autoru na maštovitosti pozavidio i Jules Verne, nego ideja koja bi se trebala ostvariti tijekom idućeg desetljeća i pol.

Ideja je prvi put predložena još 2007. godine, no ovaj put ima realne izglede da bude i ostvarena. Plan realizacija tunela dodatno je ojačan i povezivanjem postojeće transsibirske željezničke linije s istočnosibirskim gradom Jakutskom. Ta pruga u dužini od 805 kilometara treba biti završena 2013. godine. Tunel, dvostruko duži od onog koji povezuje Veliku Britaniju i Francusku, dobio je zeleno svjetlo još u kolovozu prošle godine na konferenciji delegata iz Rusije, SAD-a, Velike Britanije i Kine, održanoj baš u Jakutsku. Na konferenciji je projekt dobio "zeleno" iz Kremlja, a među sudionicima je tada je bio i Aleksandar Levinthal, zamjenik federalnog predstavnika ruskog predsjednika Dimitrija Medvedeva za daleki istok Rusije.

Cijena pruge i tunela povećala se od kada je prvi put predložena gradnja, od početne 53 milijarde dolara na 99 milijardi dolara. Što se pak tiče "povijesti bolesti", podatak da je povezivanje Sibira i Aljaske prvi put predloženo 2007. godine nije baš posve točan. Kako poručuje Kerim Obarčanin na portalu "Akademik", još 1905. godine ruski car Nikolaj Drugi imao je sličnu ideju. Međutim, tu su realizaciju spriječili Prvi svjetski rat, zatim boljševička revolucija 1917., kao i pogubljenje samog cara 1918. godine. Nije to, međutim, prva epizoda "operacije Bering", o tome je snivao još glasoviti ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev, rođen u Tobolsku 1834. godine, koji je preminuo u Sankt Peterburgu baš 1907. godine. Tog slavnog kemičara spominju mnoge generacije učenika jer se po njemu naziva periodički sustav elemenata, koji je bio važna karika znanosti u tzv. drugoj industrijskoj revoluciji. Ovaj znanstvenik, koji je predvidio da će mnogi elementi još biti otkriveni i koji se nije slagao s nekim prihvaćenim atomskim masama, jer se one ne slažu s periodičkim zakonom (što se pokazalo točnim), o svojim je snovima govorio slavnom američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu. Ideju je prihvatio američki ekonomist Lyondon La Rouchea još 1987. godine, a sada se čekaju nove etape te davnašnje vizije.

Ovaj put Rusi misle ozbiljno, iako će morati uvjeriti još 49 američkih saveznih država, kao i deset kanadskih provincija, da projekt treba završiti. Cilj nije samo turizam "na ledu", u kraju koji uglavnom živi ispod nule, nego i otvaranje trgovačkih ruta kojima bi sirovi materijali, kojima Sibir obiluje, lakše dolazili na američko tržište. Prema navodima stručnjaka, potencijal pruge dostiže do 100 milijuna tona tereta godišnje, a ističe se da bi tunel ispod Beringova prolaza mogao ostvariti i do tri posto svjetske trgovinske razmjene te proizvesti oko 11,5 milijardi dolara prometa godišnje, što znači vrlo brzu nadoknadu uloženih sredstava. Naravno, 99 milijardi dolara za gradnju, pogotovo u ovim mračnim ekonomskim vremenima, nisu šala. Riječ je o vrlo teškom građevinskom pothvatu čiju težinu nadmašuje samo pronalaženje novca za njegovo financiranje. Pogledom na te brojke, hrvatski vanjski dug se ne čini tako strašnim, tješili bi se optimisti.

Ruska je strana "izašla na sunce", šef tamošnjih Ruskih željeznica Vladimir Yakunin, čovjek od malo riječi, koje stoga imaju i te kakvu težinu, funkcionar izrastao u staroj, rigidnoj sovjetskoj školi, najavio je da će unutar dvije godine početi radovi čekani duže od jednog stoljeća. Riječ je o najvećem pothvatu inženjerije svih vremena, spajanju asfaltom i željezom dva najveća svjetska kontinenta, a kao godina realizacije navedena je daleka 2030. Živi bili pa vidjeli, poručuju oni oprezni, dok se optimisti nadaju da će tada biti živi i bogati za poduzimanje jednog ovako egzotičnog putovanja pod ledenim vodama oko Arktika.

Inače, projekt je nazvan Worldlink. Riječ je o mreži željezničkih linija koje dotiču Istanbul, protežu se do Varšave, a onda izlaze na famoznu Transsibirsku prugu i idu do krajnjih točaka Sibira. Kao krajnja ruska točka je spomenuto selo Uelen, a onda bi taj vlak budućnosti trebao izaći na drugoj strani, u Cape Prince of Walles, na Aljasci. SAD i Rusiju će tako spojiti "podvodna cijev" promjera od oko stotinu metara, kroz koju će juriti brzi vlak. Predviđena je i cesta s dva traka, za automobile i za kamione. Tu će uz žice za električnu energiju, kao i cijevi za dovođenje zraka, biti i optička vlakna radi moderne komunikacije.

Naravno, među prioritetima u ovim planovima su cijevi za transport nafte i plina iz Sibira za opskrbu tamošnjih država s američke strane. Megakonzorcij koji je uključen u ovaj projekt najviše zarade očekuje od trgovine, prenosi talijanska La Repubblica. Spominje se stotinjak milijuna tona robe godišnje sigurnim prijevozom, a ne kao do sada, brodovima i zrakoplovima, koje su mogle zaustaviti tamošnje ćudljive vremenske neprilike. Ova nepregledna traka, na koju je rasprostranjen plan te beskrajne komunikacije, duga je čak šest tisuća kilometara, od toga su četiri tisuće na ruskom teritoriju, dok su dvije tisuće na Aljasci, u SAD-u. Rusko ministarstvo infrastruktura je, usprkos stratosferskoj cijeni željezničke pruge od 65 milijardi dolara, naišlo na entuzijazam investitora u čak 34 zemlje, a načelno i u najmnogoljudnijoj, ekonomski moćnoj Kini. Oni će, naime, ovako izbjeći turbulentna područja središnje Azije, tisućama i tisućama kilometara neće biti nikakve gospodarske granice.

Sve u svemu, globalna financijska kriza i potreba oživljavanja robne razmjene, vječita glad za sirovinama, čine svoje, pomažu da se ovaj projekt star oko 150 godina počne buditi kao Trnoružica. To je kao otvaranje novog poglavlja u modernoj ljudskoj povijesti, nakon kojeg ništa neće biti isto kao prije.