PROPOVIJEDI B Blagdan Duhova

Zbrka jezika
Prije nekoliko godina držao je jedan stariji brat, u okviru jednog dana razmatranja u našoj zajednici, jedan referat o jednoj duhovnoj temi. On me je prilično nanervirao. Ja sam razumio pojedine riječi i sastav rečenica, ali ne i sadržaj onoga, što nam je htio prenijeti. Učinilo mi se kao da je on držao ovaj referat na jednom, meni stranom jeziku. Jedan drugi subrat -bio je mnogo godina portir i pomoćnik u našem samostanu u Beču- imao je dar, razgovarati s gostima, koje je služio, iz svih božjih zemalja, iako on sam nije govorio niti jedan strani jezik.
Mnogi, ne mali problemi našega društva, a također i crkve, mogu se opisati kao jezični problemi.

Ne dolazi to otprilike, da slijedeća generacija razvija jedan jezik, koji mnoge starije osobe ne razumiju. Oni upotrebljavaju bezbrižno neobične strane izraze ili riječi koje šokiraju. U njihovom jeziku ispoljava se druga vrsta njihovog razmišljanja i osjećanja. Kada se sastanu vlasnici kompjutera, te se razgovaraju o bits, bytes hard- i software ili o drugom što stoji s tim u vezi, ne razumiju njihovi suvremenici gotovo ništa, ne mogu o tome razgovarati i često su stoga ljutiti. Svako stručno područje razvija svoj jezik. Oni koji nisu u to upućeni mogu se samo diviti i čuditi. Na jeziku se vidi, koliko duhovnih strujanja, mentaliteta i držanja postoji u našem društvu i mora zajedno izaći na kraj.

Jezik crkve
U crkvi nije drugačije. Crkveno-posvećeni najčešće nisu svjesni da njihov jezik javnost više ne razumije. To važi za jezik liturgije, objave kao i za jezik pastirskog pisma ili papinog poučnog pisma. Tu postoje mnogi izrazi i načini govora s kojima mogu samo upućeni nešto započeti. Da se iz ponekih objavljenih propovijedi ili papinskog poučnog pisma često vade sadržaji koji se nalaze na krajevima, jest zato, što se glavni sadržaji izvještavaju na jednom jeziku, kojega mnogi ne razumiju.

Isusovi učenici govore stranim jezicima
U prvom čitanju čuli smo o čudu Duhova. U Jeruzalemu su se zadržavali hodočasnici iz svih božjih zemalja. Jedno jezično šarenilo. Ispunjeni Duhom Svetim, tako nam se pripovijeda, počeli su učenici govoriti na stranim jezicima. Svi su ih čuli govoriti na svome jeziku. Ova pojava zaslužuje pažnju: učenici su govorili jezike onih, kojima su htjeli govoriti.
Onaj tko je pokušao naučiti jedan strani jezik, zna, da nije dovoljno ispravno povezati pojedine slogove. Kako bi se moglo izražavati na jednom stranom jeziku, mora se uroniti u različite načine razmišljanja jednog drugog naroda. Strani jezik jest savladan tek onda, kada se počinje onako razmišljati, kao što razmišljaju ljudi dotičnog naroda.

Promjena mišljenja
Pripovijest na Duhove priča nam o promjeni mišljenja i o novom načinu mišljenja Isusovih učenika. To je pokrenuo u njima Duh Sveti. Ovo novo razmišljanje, otvorilo ih je za djelo misioniranja u cijelom tadašnjem poznatom svijetu. Kada mi danas govorimo o misiji, mislimo na to, da smo u vlasništvu istine, te možemo druge ljude naučiti našoj vjeri, našim vjerskim razmišljanjima, osjećajima i spoznajama. Oni koji to znaju, predavaju neupućenima, uče ih i obraćaju. To funcionira nažalost vrlo rijetko; jer naše vjersko učenje nije primljeno od mnogih ljudi, naginjemo mi k tome, da razlog za to tražimo kod tih ljudi. Mi ih smatramo nevjernicima i da ne žele vjerovati. Kada smo malo pažljiviji, krivnju bacamo na zloga duha vremena itd. O mogućnosti da mi sami možda ne govorimo pravim jezikom, kako bi mogli biti razumljiviji ljudima, o tome mi i ne mislimo.
Ako sam ja pripovijest na Duhove pravo razumio, svi prisutni su se otvorili Duhu Svetomu i dozvolili se od njega naučiti i obratiti. Kada dalje čitamo poslanice apostola, saznajemo, da je to na duže vrijeme bio vrlo teški poduhvat. U mladoj crkvi postojale su mnoge grupe, pokreti i duhovna strujanja, razvile su se vrlo različite teologije. Prodiranje dobra kršćanskog razmišljanja, u helensko-grčki svijet, negativno je djelovalo na crkvu i donijelo joj mnoge probleme. Ljudi koji su došli iz židovske tradicije, očekivali su od drugih, da usvoje najprije židovske običaje i životne navike. Obrnuto, razmimoilaženja grčko-rimskih mišljenja bila su od pomoći, te je kršćanstvo našlo put prema svim narodima.

Upustiti se sa stranim
Kada mi danas slavimo događaj Duhova, to znači mnogo više nego se samo dati oduševiti; znači više nego samo jedan osobni doživljaj. Slaviti Duhove znači, otvoriti se Duhu Svetom, upustiti se u strano razmišljanje, strana iskustva, strano znanje, stranu mudrost. Onaj tko hoće razumjeti Duga Svetoga, ne može zaobići, a da ne nauči njegov jezik. On govori nama kroz božja velika djela u povijesti ljudi. U pripovijesti na Duhove, prikazao je Petar djelovanje Boga u povijesti svoga naroda.
Onaj tko hoće svoju vjeru saopćiti drugima, mora naučiti jezik onih ljudi, kojima hoće pričati o djelovanju Boga. On se mora upustiti s njima, s njima ući u razgovor, shvatiti njihove brige i nadanja i pokazati božje djelovanje u njihovom životu.

Mnoštvo u kršćanskoj vjeri
Nelagodnost u našoj crkvi, po mom mišljenju, stoji u vezi s tim, da nam teško pada, da se upustimo jedni s drugima unutar crkve, kako bi se ozbiljno međusobno shvatili, s našim različitim iskustvima. Mi sjedimo u krugovima zajedno i optužujemo jedni druge nevjerom, naivnošću i gledamo s visoka jedni na druge. Kako rijetko se trudimo, da čujemo govoriti Duha božjega iz vjerske prakse drugoga. Nama je teško dozvoliti postojanje mnoštva kršćanskog vjerovanja i života i iz toga shvatiti glas Duha božjega.

Isus je udahnuo na Uskrs svojim učenicima Duha Svetoga. Vrlo upadljiva slika, koja podsjeća na pripovijest o postanku čovjeka. To je jedan dah, koji čini učenike živima, dah života, vitalnosti, a ne dah smrti koji sve spaljuje i nagriza, što mu se stavi na put. Tamo gdje mi počnemo udisati Duha božjega, postat ćemo živi, dobiti povjerenje u šareno mnoštvo života, koji je produhovljen s Duhom Boga.
P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)