PROPOVIJEDI B 2. Uskrsna nedjelja (bijela)

NAUČITI VJEROVATI

Nešto bez pitanja prihvatiti
U gimnaziji nam je ponekad uspijevalo učitelja matematike s pola-ludim pitanjima stjerati u ugao. Ta pitanja su bila dovoljno mudra, te bi se on s njima pozabavio preostali dio sata, iako ta pitanja nisu bila ozbiljno mišljena. Par puta izazvali smo nanerviranog učitelja, te je on viknuo: «Vi morate nešto i prihvatiti», kada smo htjeli opet nešto saznati, zašto je to tako. Budući da sam ja često bio vođa takovih «prekraćivanja satova», propovijedao mi je, od vremena do vremena, poniznost i skromnost.
Indirektno smo naučili od našega učitelja matematike, kako se poneke stvari moraju vjerovati i da je bolje ne pitati ih. Pitanja su poželjna, kada su iscrpljena «viša posvećenja» pojedinim granama znanosti. Da ću ja ovaj stav još često puta u društvu i crkvenom životu susretati, tada to nisam mogao znati.

Strah od pitanja

Najvažnije što sam naučio na sveučilištu, daje se u par riječi spojiti u pitanje: «Da li je to točno?» Naučio sam preispitati učena objašnjenja (ima ih nebrojeno u teologiji) i autoritete i ono što je samo po sebi razumljivo, analizirati do temelja. Ali to ne u smislu žurnalizma za otkrivanje ili ukidanje mitologije, već s namjerom: kako je došlo do ovog ili onog pogleda?
Ja sam tada imao iskustvo, da takovo teologiziranje poneke ljude straši. Strah je kružio, da bi onaj koji previše kritično pita, mogao nekad jednom zvanju, zajednici ili crkvi okrenuti leđa. Strahovanje da bi se kroz jedan kritički stav mogla izgubiti vjera, nikad nisam mogao razumjeti. Imao sam iskustvo da je moja vjera rasla, kako sam više pitao.

«Nevjerni Toma»

Apostol Toma štovan je od jednih kao zaštitinik kritičkih duhova, od drugih kao obraćeni sumnjičar, koji je upravo prošao pokraj provalije sumnje. Ja ga štujem iz drugih razloga...
Toma je htio samo vjerovati ono što je vidio i što je mogao opipati. On je (kao i mnogi drugi ljudi tako i našega vremena) ponosan na svoj realistički stav.
Toma nema smisla za stvarnosti koje ne može opipati i koje ne može shvatiti. Svijet ideja, misli i duhovnih veza, koji je mnogo moćniji nego realna stvarnost, njemu će s takovim stavom biti nepristupačan. Time on vrlo sužava svoj horizont kao i mnogi drugi koji idu njegovim stopama. Ja ga ne želim nikako u tome slijediti.

Srce i razum

U pripovijesti Tominog obraćenja pronalazim ja više nego, «sada vjerujem jer sam Isusa mogao dodirnuti». Toma ima hrabrost, plivati protiv struje i imati svoje mišljenje. On ima hrabrost napasti autoritete i svoje prste staviti u otvorene rane. Njegovo obraćenje se dogodilo (tako to ja shvaćam) prije u srcu nego u glavi. On je morao doći u dodir s krvavom Isusovom ranom. On je pripadao onima koji se kroz ničega nisu dozvolili dotaći. On je trebao izlaz iz svog, bespomoćno tvrdoglavog i istodobno arogantnog stava. Njegova dvojba nije bila u glavi nego mnogo više u srcu. Opovrgnuti uvjerenje srca mnogo je teže negoli uvjerenje razuma.

Toma kao zaštitnik osjećajnog učenja

Ja bih htio Tomu onima staviti na srce koji se upuštaju u proces emocionalnog učenja. Takvog učenja je danas vrlo potrebno crkvi.
Srednje-evropski kršćani ponašaju se kritično, ali su najčešće «racionalni». Malo je onih koji su dobri govornici; ljudi s jednostavnom školskom spremom ne osjećaju se ugodno u crkvenim krugovima. Ljudi koji vjeruju jednostavno sa svojim srcem, osjećaju se preopterećeni.
Istodobno promatramo mi jedan crkveni običaj, kako se kritične duhove (od Hansa Künga, preko Leonarda Boffa, do Tissa Balasuriya) ostavlja ispred vrata. Ljubav prema istini ne izgleda tu kao jedini motiv. Tu igra i veliku ulogu i strah za utjecaj i za snagu ostvarenja. Povjerenje u Duha svetoga, da se istina konačno može sama potvrditi, nije naročito izražena u mnogim područjima crkve (na svim područjima). Strah i povjerenje su emacionalne veličine.

Povjerenje učiti

Kako se povjerenje može naučiti? To je normalno jedan dugi put. Dijete uči vjerovati svojim životnim funkcijama i izražajima. Dijete uči da se i na druge osobe, osim na roditelje, može osloniti. Vjerski odgoj pokušava proširiti to iskustvo i na Boga i Crkvu.
Toma se naučio povjerenju kroz susret s Isusom. Ovaj je dopustio da on svoje prste stavi u njegove rane. On je dotaknuo i bivao je dotaknut. I to u emocionalnom, (osjećajnom) smislu. Tek to osobno povjerenje omogućava vjerovanje.

Smanjiti strahove dodira
Svetog Tomu želim zamoliti, da nam pomogne, uništiti naše strahove od dodira, koji su naročito u crkvenih krugovima izraženi. Navike sjedenja, na malo posjećenim Božjim službama su za mene jasno-govoreća slika za naše dodirne strahove. Mi se nećemo jedni drugima približiti i često niti u području najsvetijeg. Ne vjerujemo li mi jedni drugima? Imamo li mi strah od uzajamnih iskorištavanja?

Blizinu dozvoliti, distancu sačuvati
Ja vidim veliku potrebu učenja o dozvoli blizine i da se s blizinom odgovorno ophodi, a da se pri tome ne izgubi osobni respekt i sačuva potrebna osobna distanca...
Mnogi članovi zajednice se ne usude, da se upute u razgovor o vjeri, jer se boje da se neće dovoljno diskretno ophoditi s njihovim osobnim iskustvima i stavovima. Pri jednom upitu u zajednici, odgovorio je netko na pitanje, što ga najviše smeta u župnoj zajednici, ovako: «Ledena atmosfera u zajednici i bez-osobni odnos međusobno.»

Povjerenje kao plodno tlo vjerovanja

Ne predočavam si stvaranje crkvenih «maznih grupa», već sposobnost za uzajamnu angažiranost i suosjećaj s ljudima koji imaju probleme, stvaranje prijazne zajednice koja respektira vlastitu odgovornost i slobodu svakog pojedinca.
Tamo gdje ljudi dozvole i njeguju blizinu, može uzajamno povjerenje rasti; jedno povjerenje koje naše zamagljeno vjerovanje i našu dvojbu vjere može izliječiti.

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

PROPOVIJEDI B

2. Uskrsna nedjelja (bijela)
P. Hans Hütter

Sa srcem shvaćati

Mala djeca stavljaju sve, što dohvate, najprije u usta. Oni „shvaćaju" s ustima. Malo veća djeca -ponekad i odrasli- moraju sve dodirnuti, kako bi mogli shvatiti. Riječ „shvatiti" izražava točno o čemu se radi. U shvaćanju usvajamo mi jednu stvar, jednu činjenicu ili jedno stanje stvari.
S napretkom tehnike i s njom spojenih promjena životnih navika, ne možemo mi više sve sami „shvatiti" u smislu dodira. Mi trebamo posrednike. Mi vjerujemo i držimo za istinitost što stoji u novinama ili što se prikazuje na televiziji. Naravno, raste krug i onih koji sumnjaju u istine koje se prenose putem medija. Pronaći, koji su sadržaji u internetu povjerljivi, jest prava umjetnost za napredne istraživače istine.

Što je istina?

Najkritičniji su sigurno ljudi koji su navikli i izvježbani su, saznati istinu putem stručnih knjiga i stručnih novina. Ali i tu nije tako jednostavno razlikovati pljevu od pšenice.
Na tržištu vjerskih istina vlada naročito velika zbrka. Broj onih koji svoje prosvijetljenje slave kao vječnu istinu, jest nepregledan. Oni se koriste svim medijima koja su ikada bila pronađena. Poneki od njih razumiju čak time zarađivati i novac.
Najvažniju rečenicu koju sam naučio u mom teološkom školovanju jest pitanje: „Da li je to točno?" Ja sam zahvalan mojim učiteljima za te riječi zajedno s upitnikom?

Simpatični skeptičar

Uzeto od te pozadine, apostol Toma postao mi je naročito simapatičan. On se nije dozvolio na ništa nagovoriti. Čak ne i od svojih prijatelja. Koliko je ovaj Toma važan, pokazuje se, kad mi kritično promatramo biblijsku pripovijest o Isusom uskrsnuću. Jednom kritičnom naučniku neće niti jedna (pripovijest) biti dovoljan dokaz. Što dokazuje prazan grob? Što dokazuje osobni doživljaj? Također ako su proistekli od jednog Petra ili Ivana. Respekt svim osobama koji su ih imali i pričali, ali dokazati time ne mogu konačno ništa, gledano u strogom naučnom smislu.

Poneke stvari mogu se samo srcem shvatiti

Upravo pripovijest o Tomi izražava jasno da, uz sve izvještaje i pripovijesti o Isusovom uskrsnuću, mora doći do osobnog momenta, kako bi bile uvjerljive. Toma vjeruje tek onda kada je mogao Uskrslog opipati. - a pripovijest ostavlja otvoreno - da li je on to zaista i učinio. Pri tom se radi o nečemu mnogo većem, nego samo o dodiru s rukama. Isus mu pruža svoje rane, svoje otvoreno srce. U toj pripovijesti radi se o egzistencijalnom dodiru s jedne strane i shvaćanjem sa srcem, s druge strane. Poneke istine daju se samo srcem shvatiti i samo od ljudi koji su egzistencijalno time bivali dotaknuti. Kao usporedbu možemo uzeti iskustvo o ljubavi i biti-ljubljen. Može li se ljubav dokazati? Svaki dokaz ljubavi ima nešto smiješnoga za onog koji stoji po strani. Oni, na koje se to odnosi, „shvaćaju" ako su za to srcem spremni.

Blaženi koji ne vide, a ipak vjeruju

„Blaženi koji ne vide, a ipak vjeruju", kaže Isus svima koji ga ne mogu dodirnuti. Kako možemo mi, kasnije rođeni, doći do vjere u Uskrsloga? Kako to da jedni vjeruju, a drugi ne mogu vjerovati?
Vjera ima nešto zajedničko sa srcem. Ja sam skeptičan, kad jedan samo vjeruje s razumom ili (tako) hoće doći do vjere. On potrebuje, po mom mišljenju, jedan egzistencijalni poticaj, posve osobnu mogućnost dodira.
Mene dira aspekt stvaralačke ljubavi, koju ja nalazim u činjenici, da sam živ i od Boga željen; „da sam tako divno stvoren", kako izražava 139 psalam. Mene dira posveta, koju je Isus dao svojim životom i svojim umiranjem; „za vas" glasi centralna uspomena kršćanima. Pitanja o Bogu i o Isusu Kristu postala su posve osobna pitanja; pitanja koja se stavljaju srcu, a ne samo razumu. Ja ne vjerujem, da se Boga može dokazati. Ali Boga se može doživjeti i njega, kao Toma, „shvatiti" srcem.

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)