PROPOVIJEDI B 14. nedjelja kroz godinu

vjera, molitva, RAK, pobjeda, duhovnost, zdravlje, uticaj na zdravlje, zdravlje čovjeka, molitva, molitva za zdravlje, molitva krunice, religija, religija, vjera, molitva, 40 dana za život, Mostar, molitva, molitva, vjera, čovjek i vjera, religija, vjera, spoznaja, religija, čovjek i vjera, Papa Franjo, homilija, vjera, čovjek i vjera, život u vjeri, put Isusa Krista:, Isus, evanđelje, Njemačka, crkva, vjera, katica kiš, duhovna obnova, Gorica, Grude, katica kiš, mir, katica kiš, katica kiš, propovijed, katica kiš, molitva, katica kiš, strah, katica kiš, katica kiš, katica kiš, molitva, očenaš, Papa, Papa Franjo, katica kiš, propovijed, katica kiš, katica kiš, propovijed, katica kiš, propovijed, katica kiš, propovijed, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, propovijed, katica kiš, propovijed, katica kiš,

Niti jedan prorok nema ugled u svojoj domovini

Neugodna kritika
Prije nekoliko nedjelja dogodilo mi se ono, što bi se zapravo moralo mnogo češće dogoditi. Poslije jedne blagdanske Službe božje, prišao mi je za vrijeme agape jedan čovjek i rekao mi, kako se prilično naljutio zbog moje propovijedi. Ona je njemu bila jednostrana. Sva kritična područja, za koja su postojala mnoga hvatišta, ja sam u uskrslom ushićenju izostavio. Veliki Petak, bez kojega ne bi bilo Uskrsa, ja sam preskočio...
Najprije sam progutao i duboko udahuo, jer sam bio ponosan na svoju propovijed. Osim što bi mogla biti kraća, bio sam s njom zadovoljan. Osjećao sam se potvrđenim kroz pažljivo praćenje mojih slušatelja.
Dražilo me je da opovrgnem njegove argumente. Ležalo mi je ponešto na jeziku čime bih se mogao suprostaviti. Osjećao sam impuls istupiti dalje za svoje opravdanje. Srdilo me, što je kritika došla iz onog ugla, iz kojeg sam već duže vremena očekivao otpor. Da je taj čovjek prinio već prije svoj kritički stav, mogao je cijeli projekt, o kojemu se radilo, postati plodonosan. Najradije sam htio sada s njime «obračunati»...
Ja to ipak nisam namjerno učinio. Sada mi je bilo važnije, da dozvolim njegovoj kritici da djeluje na mene...

Spriječiti kritiku
Ovo što sam ovdje doživio, događa se vjerojatno češće - ili mi ne dozvoljavamo da dođe to tako daleko. Najčešće se ograđujemo, kako kritičari ne bi mogli doći na to da nešto kažu, što bi htjeli reći. Ili, mi gradimo jedan «obrambeni obruč» i skupljamo argumente koji ključno dokazuju, da mi ne moramo ozbiljno uzeti njihovu kritiku. Mi sebe uvjeravamo npr., kako smo već duže vremena znali, što je bilo za očekivati od onoga ili one. Mi poznajemo njihovu okolicu kojoj pripadaju, prijatelje s kojima druguju, itd. Mi se bavimo vrstom «duhovnog držanja klike».

«Duhovno držanje klike»
Isus je također osjetio u svome rodnom gradu to «duhovno držanje klike». Što se već može očekivati od jednog stolara? Mi poznajemo već tu cijelu kliku. Oni su svi pomalo tako...
Ono što me iznenađuje u pripovijesti: Isus se ne trudi da razjasni stvar. On se ne brani. On ne obračunava sa svojim rodnim gradom. On odlazi dalje.
Ono što se njemu dogodilo u Nazaretu, dogodilo mu se, točno uzevši, opet kasnije s njegovim narodom. U Jeruzalemu su gledali s prezirom na Galilejca. Konačno su ga izbacili iz svoga grada i ubili.
Ovi postupci su općenito važni, da su postali poslovični: niti jedan prorok nije ugledan u svojoj domovini.
Komotan je put, kada se napravi imunim protiv kritike, umjesto da se s njome pozabavi. Mi upotrebljavamo naše predrasude kao argumente, kako ne bi morali prihvatiti ono, što nam drugi imaju reći.

Doglasna cijev Boga
Na pripovijesti o Isusu mi vidimo da mi držimo dalje od sebe onoga koji nam želi saopćiti riječ Božju. Bog priča nama kroz ljude koji također imaju svoje slabosti i nedostatke. Ako nam Bog hoće nešto reći, što mi ne želimo rado čuti, lako je da mi učinimo odgovornim za to nedostatnog vijesnika.
Mi smo prije spremni, više držati o nekomu koji izgleda da stoji iznad svega ljudskoga; o nekom koji dolazi iz vana, koji posjeduje zračenje, karizmu, o nekom čije sabosti mi ne poznajemo. Ali jao, ako mi saznamo da smo nasjeli jednom varalici.

Bog nam govori kroz ljude
U prošlim danima bili su u katedrali zaređeni ljudi za svećenike. Tu i tamo su slavljeni ili će biti slavljeni svećenički jubileji.
Svećenički poziv je u zadnjim godinama, u najmanju ruku kod nas u srednjoj Evropi, pao u duboku krizu. Ona je vidljiva na van u opadajućem broju (svećenika), a iznutra se osjeti u nizu simptoma kao «burning out», sumnajuću vjerodostojnost i u mnogo čemu drugom. Najčešće bivaju za to traženi razlozi u tradicionalno-propisanom obliku života. Ja vjerujem pak, da ovi razlozi nisu dovoljni, kako god je važna javna diskusija o njima.
S tim u svezi htio bih postaviti jedno temeljno pitanje, jedno pitanje vjerovanja: možemo li mi i hoćemo li mi vjerovati, da Bog nama govori kroz ljude? U tradiciji su se nazivali prorocima. Možemo li mi i hoćemo li mi vjerovati da nas Bog vodi i slijedi kroz ljude? Crkvena tradicija ih naziva «presbyter», «svećenicima», «starješinama». Kroz ljude na koje mi stavljamo naročite zahtjeve, a koji imaju također pogrješke?
U katoličkoj predaji je poziv za svećenika jedan Sakrament. Bog se služi jednim čovjekom kako bi svoju brigu za svoj narod učinio vidljivom i osjetljivom. Bog se upušta u rizik, da se poneki spotakne na njegovim slabostima. Istovremeno ovo oslobađa dotične, da ne moraju biti perfektni super-ljudi. Ljudskost pripada (tom) Sakramentu.

Bog nam govori kroz kritičare
Ja ne želim moje pitanje vjere ograničiti samo na svećenike. Bog govori nama - u to sam posve uvjeren - također i preko naših kritičara. To vrijedi i za crkvu. Bog govori nama također preko ljudi, koji se odvajaju od nas iz onih razloga koji se trebaju uzeti ozbiljno. Često mislim na masovna bježanja mladih iz prijašnje DDR, koja su tek tada odgovorne navela na popuštanje.
Ne vjerujemo li mi često da smo proniknuli nijeme motive crkvenih kritičara? «Jer onima koji su izašli iz crkve, radi se samo o novcu», čujemo mi ne tako rijetko. To je možda točno. Istovremeno drže oni pred nama ogledalo, u kojemu mi možemo vidjeti, koliko je i nama stalo do novca. Ali u to ogledalo ne gledamo rado.
Ili, mi se zakopavamo iza teoloških argumenata, kod kojih naši kritičari ne mogu često diskutirati, jer nisu u toj struci toliko učeni. Onima, koji nama crkvenim ljudima predbacuju želju za moći, držimo govore o punomoći koja nam je dodijeljena. Naravno to je točno do izvjesnog stupnja. Ali i to što kritičari imaju za reći, također je točno do izvjesnog stupnja. Imamo li mi hrabrosti progledati? Imamo li mi hrabrosti tražiti dublju istinu? Lista se može dalje voditi.

Kritiku prihvatiti i ozbiljno uzeti - jedan spiritualni izazov
Kritika je često neugodna. Proroci su bili često kritični i neugodni ljudi. Često su došli tek kasnije do ugleda. Kroz njih je Bog dao ljudima saopćiti ono, što im je imao reći. Mi dolazimo prebrzo do zaključka da danas ne postoje proroci. Prije svega moramo naučiti s kritikom tako postupati da nas ona dovede dalje. Možda nam čak i uspije da u kritici prepoznamo i glas Boga.
P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)