Pismo Sarajevu!

Ako bolje oslušneš, čujes i zveket para iz obližnjih dućana. Broje pare sarajevski trgovci: "Tri meni, jedan tebi, jedan njemu, a državi jok. Četiri meni, dva tebi, jedan njemu, a državi jok". I tako punih četiristotine i pedeset godina. Neka brate i treba tako. ‘

Josip Pejaković, Rajvosa

Prijatelju, ne vjerujem da je prošlo šest godina otkako smo se sreli. Viđao sam te po televiziji i novinama, ali šest godina nisam prolazio ni blizu tebe. Ima dana kad poželim da u nekom ćošku popijem kavu i da promatram što se događa po tebi. Ali jednostavno, vrijeme ni mjesto nas ne spaja, a još više stvari koje nas duboko koče još od prastarih vremena. Sjećam se kad sam šetao kroz Stari Grad i promatrao Miljacku kako protiče, i zapitao se što se to događa među nama da postanemo kao dva susjeda koja viču jedan na drugog sa dva brda, kao ona dvojica u romanu U registaturi ? Čudno je to. Sada nam se ‘metiljaju' i ovi Arapi, koji nemaju nikakve veze sa tvojom i mojom zemljom. Politika nas duboko razdvaja, ali mene ne pogađa. Ne želim imati veze s njom, ali kako da se drugačije izborim za svoja prava u svojoj državi ? Vidiš prijatelju, za nas si ti glavni grad. Ali i nisi. Jer nitko te ne uvažava i poštuje, jer ni ti nas ne uvažavaš. Mi bi željeli svoju televiziju, da nas ne cenzuriraš i ne izbjegavaš na svim mogućim razinama, ali ti se kriješ iz nekog plašta multietičnosti pod kojim vreba nacionalistička sjenka. Za svako pitanje za moj narod i njegovo bolje sutra, do mene dopre tisuće glasova kako sam fašist i kako rušim poredak ove podrumske tvorevine američkih kapitalističkih umova koja nas je podijelila po nekim jakom čudnim kriterijima.

Primjera je milion, ali neću ih nabrajati. Srbi i Hrvati Sarajeva su ugrožena vrsta. I bojim se izmurla; da im nema pomoći, jer svakim danom ih je sve manje. Mržnja među nama prosuta sto vijekova unazad, i mi smo samo baštinici te iste bolesti ljudskog roda, koja se prenosi s koljena na koljeno. Kad pogledaš, svi smo mi isti, ali opet i nismo. Vrtimo se u krug, pokušavamo živjeti ali kad zaratimo, svako odlazi na svoju stranu. Tebe su sravnili sa zemljom, ali eto te opet, ponosno stojiš kao Igman i Bjelašnica. Ali država u kojoj smo ti i ja ne može stajati. Samo je pitanje trenutka kada će puknuti k'o balon, a onda što Bog odredi. Zakrvaviti će se naše košulje, naše ruke biti će uprljane. Ja ti pišem u nadi da ćemo se dogovoriti da poštujemo jedno drugo u ovoj avliji, ili da je podijelimo. Ja samo slijed tijek povijesti, i vidim i osjećam kako se zakuhao lonac strasti, ali ja ne želim mrtve ljude po ulicama. Ja želim miran suživot među nama, makar sam svjestan da će mi se prije ispuniti želja o odlasku među zvijezde nego ovo. Nedostaješ mi, makar sam bio samo jedanput.

Pjesmu koju sam napisao negdje na ulicama Kovača je još uvijek u mojoj zbirci neobjavljenih djela. Sjećam se da sam se lijepo proveo tih nekoliko dana, ali tada sam još bio naivni srednjoškolac koji je Sarajevo viđao samo na slikama, i kroz pjesme Zabranjenog Pušenja. Danas, shvaćam da se puno toga promjenilo, ali mi nećemo nikada. Valjda ćemo se sresti jednog dana, valjda ćemo do tada naučiti biti ono što smo zaboravili. Ljudi. I to ljudi Bosne i ljudi Hercegovine, koji se poznaju od početka svijeta, i koji se ne mogu slomiti ni pred najgorim neprijateljima. Ali se često ruše međusobno, jer nismo svi isti. AlI kad pogledaš, jesmo.

Želja mi je pogledati te odozgor sa Hrida, i da napišem o tebi još koji stih. Navratit' ću ja, ali potajno, kada nitko ne gleda. Javit' ću ti unaprijed, da zakuhaš fildžan. Do tada, budi mi dobar prijatelju. Doći će neko bolje vrijeme i za nas dvojicu.

Posušje.net/Nikola Vranjković