Nino Raspudić: Blankin film u Tuđmanovu sefu?

Prošlog tjedna dio hrvatskih portala ponovno je dotaknuo profesionalno i moralno dno objavljujući “ekskluzivu” kako internetom kruži amaterska pornosnimka Blanke Vlašić i nepoznata muškarca. Ubrzo se pokazalo da je riječ o primitivnoj podvali. Bizarno je da su upravo čitatelji razotkrili prijevaru i upozorili medije da žena na snimci uopće nije Blanka, da u nastavku snimke, koja je već nekoliko godina na internetu, junakinja govori bugarski i da se iz drugoga kuta jasno vidi kako nije riječ o našoj najboljoj sportašici.

Došli smo do faze u kojoj neki od najčitanijih medija objavljuju senzacionalističke vijesti bez elementarne provjere autentičnosti, već taj posao prepuštaju čitateljima. Brzina kojom je vijest prenošena na drugim portalima i količina trijumfalističkih anonimnih komentara, napisanih dok se još vjerovalo u istinitost, govore nešto o duhu vremena. Prenapuhan medijski prostor i nesmiljena borba za čitanost, u spoju s niskim profesionalnim standardima rezultiraju time da se pojedini “novinari” sumanuto bacaju na svaku potencijalnu senzaciju. Prema narodnoj – što se babi htilo to joj se i snilo – toliko žude za pornografskim uratkom ugledne žene da bez oklijevanja prepoznaju Blanku u anonimnoj Bugarki na nerazgovijetnoj snimci. I bez provjere aktiviraju medijsku bombu.

Komentatori takve dugo žuđene vijesti ostavljaju dojam da njome nisu nimalo iznenađeni. Ushićeni su “otkrivenom” Blankinom sramotom i lakoćom naknadne pameti, gledajući blankoliku Bugarku kako dahće, analiziraju Vlašićkin lik i djelo. Uglavnom žele dokazati kako su oni odavna toliko duboko proniknuli u njezinu pravu narav, da je bilo samo pitanje dana kad će se pojaviti takva snimka. Kad se pokazalo da su povučeni za nos, čak ni tako prikriveni anonimnošću, nisu imali snage priznati da su ispali idioti.

Otkud potreba da se ponizi uspješnu ženu, toliko jaka da su se upecali i na naivni lažnjak? I u čemu bi se sastojala Blankina krivnja i da je na snimci doista bila ona? Je li senzacija da javna osoba ima seksualne odnose? Je li Blanka ikada javno moralizirala oko tih stvari ili se bučno zavjetovala na predbračnu čistoću, a da bi onda tom tobožnjom snimkom senzacionalno opovrgavala samu sebe? Ili je činjenica da se neki ljudi privatno snimaju senzacionalna, unatoč tome što živimo u vremenu kad u svakoj kući imamo nekoliko naprava kojima možemo napraviti filmić, od mobitela do digitalnih aparata i mini DV-ova, pa čovjek lako dođe u umjetničko iskušenje?

Je li žena koja se nađe u takvoj situaciji kriva ponajprije zato što je neoprezna pa joj je snimka nehotice iscurila? Ili je glupa ako je poklonila ljubav i povjerenje pokvarenoj osobi koja zajedničku snimku poslije želi prodati medijima ili je jednostavno iz pakosti pustiti u optjecaj? Sudeći po komentarima, osnovni motiv ljudi koji su silno željeli povjerovati da će jednim klikom prodrijeti u intimu uspješne žene i radovali se što će je poslije moći moralistički razvlačiti nije puka ljudska znatiželja i potreba za zavirivanjem u tuđe živote i postelje. Čini se da je taj motiv prije u potrebi za srozavanjem svega što se ističe talentom, radom, pameću, ljepotom, stilom, ukratko svime što krasi i Blanku, na razinu vlastite niskosti i beznačajnosti.

Mediji koji potiču takve stavove zaslužuju da ih se opali po džepu. Treba se nadati da će Blanka u ovoj godini odnijeti ne samo brojne atletske pobjede nego i barem jednu sudsku, ne samo radi obrane vlastite časti, već i radi hrvatske javnosti koju se ovakvim bezobzirnim senzacionalizmom sustavno idiotizira i moralno korumpira.

Druga pseudovijest koju su isti mediji danima razvlačili bio je tobožnji misterij Tuđmanova sefa u koji navodno nitko deset godina nije zavirio, ali nekim se čudom znalo da su u njemu milijuni maraka i kompromitirajući dokumenti. Vijest se na koncu pokazala patkom, posve izmišljenom pričom kojoj je jedina svrha bila ispunjavanje medijskog prostora i skretanje pozornosti javnosti s gorućih društvenih i ekonomskih tema. Ispostavilo se da je sef bio i prije otvaran, a u njemu je nađeno samo nekoliko Mesićevih dokumenta, kutijice od odlikovanja i prazna plastična bočica. Ni traga od nekog Blankina filma…

Nino Raspudić