Željko Komšić: Pukovnik il' politički pokojnik?

Onaj tko voli BiH sretan je što vidi, poznaje ili sreće što više ljudi koji su za Bosnu i Hercegovinu, demokratsku, cjelovitu i nedjeljivu. Zemlju ravnopravnih građana i naroda. Slobodnu i prosperitetnu. Netko je rekao, i slažem se s tim, Željko Komšić je fenomen bosanskohercegovačke političke scene.

Predsjednik Komšić je dobitnik zlatnog ljiljana i uvjeren sam istinski patriota. Dao je ostavku na funkciji veleposlanika BiH u Srbiji, što je pozdravljeno u domaćoj javnosti. Nakon toga je bio načelnik općine Novo Sarajevo i građani su ga poštovali sa simpatijama. Međutim, kad je ušao u utrku za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, počela je i priča po kojoj Komšić postaje istinski fenomen bh.. političke scene. Kandidiran je od strane SDP-a na mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata.

Predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija je napravio dobru procjenu da je glasačko tjelo SDP-a dovoljno veliko da dobije mjesto člana Predsjedništva BiH, u vremenu podjeljenosti tzv. hrvatskog političkog tjela. I zaista se to i desilo, Komšić je glatko prošao na izborima 2006. godine i postao članom najvećeg tjela izvršne vlasti u našoj zemlji. Hrvatske stranke su se bunile određeno vrijeme i negodovale protiv takvog poteza SDP-a argumentirajući da Komšić nije legitimni predstavnik Hrvata u BiH.

Nazivali su to prevarom i tvrdili da su Komšića izabrali Bošnjaci umjesto Hrvati. Komšić je na početku čak bio i ironičan slijepo vjerujući idealima koje mu je podastirao njegova partija. Gurao prst u oko svojim sunarodnjacima govoreći da je Bosanac i Hercegovac, da ne govori hrvatskim, nego jezikom kojem ga je majka naučila. Vjerovao je u svoju misiju u koju ga je poslao stranački šef: da je ovo borba za multietničku BiH i da je Željko pravi primjer te multietničnosti.

Odmah po proglašenju rezultata izbora 2006. godine predsjednik Komšić je odbačen prvi put, od apsolutne većine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Međutim, Komšić je bio mlad i jak, i vjerovao je da su svi osim njega i Lagumdžije u zabludi i da će im se otvoriti oči jednog dana kad dođe vrijeme. Mandat je tekao, a predsjedniku je išlo dobro. Voli ga narod, ili kako se popularnije kaže u Bosni, raja. Ovdje ljudi ne vole elitiste nego raju. Novi mladi predsjednik je neposredan i govori što ljudi misle. Novi član Predsjedništva se mogao tako ponašati jer nema skoro nikakvu odgovornost. Partija mu je u oporbi, au Predsjedništvu ima dr. Harisa Silajdžića koji se bavi državom i istinskim problemima.

On uživa u svom mandatu, kritizira, putuje i ne osjeća prevelik teret. Mlad, lijep i pun elana s vremena na vrijeme ispali po koju slatku izjavu i dobiva sve više pristaša. Dok se vodi borba za državnu imovinu, ustavne promjene, strane investicije ... Komšić poručuje Koštunici da makne prste i nos od BiH, jer će dobiti i po nosu i po prstima. Mase se oduševljavaju, a njegova popularnost dolazi do usijanja. Još jednu kapitalnu stvar je uradio Komšić nakon čega je zaludio bh.. javnost, točnije naivne Bošnjake.

Omogućio je da njegova policijska pratnja, negdje na bosanskohercegovačkim magistralama, osigura nekoj trudnici prolaz do bolnice kako bi na vrijeme stigla i porodila se u bolnici umjesto na ulici. I to je zaista human gest, ali je pitanje je li toliko vrijedan da Bošnjaci definitivno i zauvijek padnu u slijepu ljubav za novim izdankom SDP-a. I to su dakle dvije kapitalne stvari koje je Komšić odradio u prvom mandatu, zaprijetio Koštunici, i omogućio trudnici da stigne do bolnice. Bošnjaci više nisu imali sumnje, to će biti njihov favorit na slijedećim izborima 2010. godine.

Predsjednik Željko dobiva vjetar u leđa i tone u idilu da je pravi čovjek na pravom mjestu. I vjerojatno je on iskreno uvjeren da radi prave stvari i da se bori za Bosnu i Hercegovinu vjerujući u ideale svoje stranke i svog stranačkog šefa. Na valovima populizma ulazi u izbornu utrku 2010. godine i dobiva maksimalnih 336 tisuća glasova uglavnom površnih Bošnjaka, ali za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Bošnjaci su još jednom pokazali svu svoju naivnost i želeći da naude hrvatskom političkom korpusu.

Glasači su vjerovali da je bolje da on prođe u Predsjedništvo nego Martin Raguž ili Borjana Krišto. Međutim rezultati su pokazali svu zabludu naivnih i dobrih Bošnjana. Komšić je na bošnjačkim glasovima osvojio drugi mandat. Na njegovoj popularnosti SDP dolazi na vlasti. I gle čuda velikoga, Komšić 336 tisuća glasova, a njegov šef 28 tisuća. "Pa tko je ovdje lud", zapitaše se dobri Bošnjani i ostadoše da dumaju o čemu se radi.

Počela je jednoipogodišnja borba i natezanje za formiranje državne vlade. Lagumdžija je prigrabio Komšićev kredibilitet i bori se za formiranje vlasti. SDP-ov član Predsjedništva je konačno iskorišten i odradio je posao, tako da ga sve slabije konsultiraju u stranci za bilo kakva pitanja. Borba za fotelje je neumoljiva. Sve treba blokirati i državu i čovjeka, samo da Zlaja sjedne tamo gdje je zacrtao, na čelo Miistarstva vanjskih poslova BiH.

Nakon određenog vremena protiv većine Komšićevih sunarodnjaka, Hrvata, traje bjesomučna borba da ne bi ušli u županijske i federalnu vlast. U federalnoj vladi, SDP za partnere bira čak i sljedbenike crnokošuljaša, samo da se suprostavi HDZ-ovima. Lagumdžija to pravda principijelnošću i gura svoj film koji prolazi. Formirana je Federalna vlada, a Komšić i dalje vjeruje u ideale ... I dođe i taj dan, formirala se i državna vlast, i padoše ideali. Sve može samo vožd sjedne gdje je planirao.

Mogu sad i HDZ-ovi za partnere, jer Zlaja je dobio što je tražio. Komšić je vjerojatno tada shvatio da je iskorišten i potrošen. Vrijeme je prolazilo, a države za čovjeka nema. Običan čovjek postaje ljut na SDP i lažna obećanja, pogotovo na Komšića kojem su slijepo vjerovali. Bošnjaci su ovdje posebno važni, jer oni su glasačka mašinerija SDP-a u ogromnoj većini. Počeše se Bošnjaci ljutiti na SDP, ali vjeruju da je ipak Komšić u stanju napraviti neke promjene unutar stranke i države. On je i dalje moralna gromada kojem se vjeruje. U svim turbulencijama svanuo je i drugi važan dan. K'o grom iz vedra neba odjeknula je ostavka koju je hrvatski član Predsjedništva BiH dao na sve funkcije u SDP-u.

Konačno je, svi su mislili, počeo obračun gdje se diže čestiti glas naroda i odlučno govori NE svom stranačkom šefu. Svi su povjerovali da zaista postoje ideali i da je vrijedilo glasati za Komšića. Trebalo je samo 24 sata da se sve rasprši kao pjena od pahuljice. Lagumdžija je uvjerio Željku da je u krivu i da promjeni svoju odluku. Komić poraženo i zbunjeno izlazi pred novinare i priopći da je povukao ostavku iu vidno zbunjenom stanju govori kako će nastaviti neku borbu za pravdu i ići do kraja. Bošnjaci, njegovi birači, su se ohladili.

Šok i Komšić je odbačen drugi put, od Bošnjaka. Ipak, na kraju svega, Komšić je zadao žestok udarac Lagumdžiji. Zlatko je preživio, ali je dobro uzdrman. Lagumdžija, stari znalac spletki i ljubitelj elitizma i bogatstva, privremeno se pritajio i čeka trenutak za konačni obračun protiv glavnog suparnika koji mu je pokazao zube. To je svima jasno, pogotovo mislećim ljudima u Bosni i Hercegovini da je na redu definitvan politički odstrel predsjednika Komšića od strane Lagumdžije koji je do sada odstrijelio i Durakovića, i Bogićevića i mnoge druge drugove.

Nakon 5 godina predsjednikovanja ni Komšić više nije naivan. Zna spletke i svjestan je zamke koja mu se sprema, samo je pitanje hoće li imati hrabrosti i krenuti u konačan obračun s diktatorom.

Spasit će socijaldemokraciju i vratiti poljuljano povjerenje koje je izgubio i kod onih koji su ga birali. Komšić je dva puta odbačen, prvi put od svojih sunarodnjaka Hrvata, drugi put od svog glasačkog tjela Bošnjaka. Ako bude odbačen i treći put od stranačkih kolega, Komšić je definitivno završio karijeru. U protivnom ostaje mu borba istinska do kraja za koju mora imati hrabrost i znanje veće od svog šefa - diktatora, Lagumdžije.

Vijesti.ba