Ženska borba u ženskim rukama

 Ženska borba u ženskim rukama
Ova nagrada je za svaku ženu koja je rodila, za svakoga tko plaća poreze i državljanin je ove zemlje. Borili smo se za prava za sve i jednakost. Sada je vrijeme da i muškarci i žene budu plaćeni jednako za svoj posao i da se počnemo zalagati za prava žena u Americi - zagrmjela prije desetak dana Patricia Arquette nakon što joj je dodijeljen Oscar za ulogu samohrane majke u filmu »Boyhood«.

Ova poruka odaslana s moćne platforme Američke filmske akademije jasan je pokazatelj da se borba koju su započele tekstilne radnice prije više od sto pedeset godina protestirajući New Yorkom zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća - nastavlja.

Datum kad su njujorške radnice izašle na ulice - 8. ožujka 1857. - obilježava se kao Međunarodni dan žena, a njega 2015. godine na Starom kontinentu dočekujemo s neslavnim podacima Eurostata koji kaže da žene u Europskoj uniji zarađuju u prosjeku 16,4 posto manje nego muškarci, a ta razlika kreće se od manje od 5 posto u Sloveniji do više od 20 posto u Estoniji, Austriji, Češkoj i Njemačkoj, dok u Hrvatskoj iznosi 7,4 posto.

- Daleko smo mi još od ravnopravnosti. Podaci su takvi jer su na rukovodećim položajima još uvijek uglavnom muškarci - komentira položaj žena u društvu, pa time i na tržištu rada, HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Dubravka Šuica podastirući spremno statistiku.
Ženska kvota

Žena je u europarlamentu 37 posto, što je nedostižan postotak za Hrvatski sabor gdje žene čine 24 posto, no Šuica se nada da će novi zakoni o 40-postotnoj zastupljenosti žena na stranačkim listama, o tzv. ženskoj kvoti, popraviti domaću statistiku. Međutim, prije svega, poručuje ona, žene bi stvar trebale uzeti u svoje ruke te apelira na žensku populaciju da se aktivira i bude samosvjesnija u participiranju u društvu.

Bivša premijerka Jadranka Kosor ne slaže se s nekadašnjom stranačkom kolegicom da će nova zakonska obaveza pri sastavljanju lista donijeti više zastupnica u Saboru.

- Žene mogu biti plasirane pri dnu liste ili na poziciji koja im ne jamči ulazak u Sabor, čime su stranke formalno ispoštovale zakon, a žensko pitanje nije nimalo unaprijeđeno - skeptična je prema ovoj regulativi Jadranka Kosor koja je u visokoj politici više od dvadeset godina i nema iluzija o ravnopravnosti spolova.

- Kada je o ravnopravnosti žena i muškaraca riječ, nije se situacija puno promijenila od vremena kada sam ušla u politiku. Ne može se, doduše, više lascivno, grubo i seksistički javno komentirati žene, ali promjene su samo kozmetičke - mišljenja je Kosor koja je, kaže, u specifičnoj situaciji. Ona je žena u muškom svijetu politike, a pritom i razvedena, pa je time dvostruko diskriminirana jer u našem patrijarhalnom društvu žena se još uvijek ne percipira ozbiljno ako iza nje ne stoji muška figura.

Tijekom karijere, na raznim pozicijama, Kosor se zalagala za prava žena, na što nije uvijek blagonaklono gledalo njezino biračko tijelo.

- Bila sam pozvana da sudjelujem u »Vagininim monolozima« i nisam mogla ne podržati borbu protiv najbrutalnijeg nasilja nad ženama koju promovira ovaj svjetski etablirani projekt, što baš i nije bilo prihvaćeno s razumijevanjem u mom okruženju, prisjeća se Kosor, i dodaje da se naslušala seksističkih priča u politici tijekom ova dva desetljeća.
Problem svijesti

A zašto smo manje plaćene, pitanje je na koje smo zatražili odgovor od Gordane Frgačić , autorice istoimene knjige u kojoj bez cenzure razotkriva stereotipe s kojima se žene svakodnevno suočavaju u svojim radnim sredinama, ali i izvan radnog mjesta.

- Često je problem u tome što nismo spremni uopće priznati postojanje problema - i muškarci i žene vrlo često sumnjaju kako u podatke o plaćama i metode kojima se do njih dolazi, tako i u podatke o stopama zlostavljanja žena. Mislim da vrlo često žene nisu ni svjesne da su manje plaćene, jer je moje mišljenje da statistike tek djelomično daju pravu sliku realne situacije - objašnjava Frgačić i konstatira da Eurostatovi podaci i dalje pokazuju da značajne promjene na ovom polju ili nema, ili je ona zanemariva.

Ovim tempom, smatra ona, do jednakosti u plaćama mogli bismo doći tek za 60-80 godina, prognozira autorica koja ne vidi toliko problem u mjerama i zakonima, iako i tu uvijek postoji prostor za poboljšanja, u mijenjanju svijesti društva, o poimanju žene i njene uloge u društvu i u obitelji. A upravo to je ono što je najteže mijenjati i što značajno utječe na to kako će se, u kojoj mjeri i kojom brzinom neka mjera primijeniti i neki zakon provoditi.

- Kad novinari rade intervju s nekom uspješnom ženom, rijetko će se izvući bez pitanja »kako uspijevate pomiriti poslovni i obiteljski život«. Jeste li kad čuli da se to pitanje postavlja nekom muškarcu koji je npr. predsjednik uprave ili uspješan znanstvenik? Iako smo se navikli na to da žena može imati uspješnu karijeru, nismo spremni oduzeti joj ulogu primarne odgajateljice djece, skrbnice o bolesnim roditeljima, kuharice, spremačice, dakle one koja drži tri kuta kuće. Naravno da je to izuzetno iscrpljujuće za žene i ako one ne nailaze na podršku i razumijevanje svoje okoline i na nekoga tko bi preuzeo polovicu toga tereta, na kraju će i same priznati da je to gotovo pa nemoguće. Takvo rasterećenje potrebno je ženama bez obzira na kojem radnom mjestu rade, ne moraju nužno biti predsjednice uprave - poručuje Frgačić koja u svojoj knjizi čitateljicama nudi korisne savjete i preporuke kako se izboriti za ravnopravnu poziciju u radnoj sredini.

Frgačić posebno naglašava važnost borbe za jednakost plaća i mogućnosti muškaraca i žena - upravo zato što te razlike postaju još veće kada dođemo u najosjetljivije doba života - u treću dob, u mirovinu, kada nam standard značajno padne, a ženama opet mnogo više nego muškarcima kao posljedica onoga što smo zarađivali za radnoga vijeka.
Romantiziranje prošlosti

Đurđa Knežević , jedna od najistaknutijih feministica ovih prostora, osnivačica Ženske infoteke u okviru koje je uređivala feministički časopis »Kruh i ruže« te uredila i objavila četrdesetak knjiga ove tematike, za naš je list precizno dijagnosticirala položaj žene u društvu u posljednjih nekoliko desetljeća.

- Iz današnje perspektive procjenjivati stanje ljudskih prava žena, uključujući kulturna i ekonomska, što se rado zaboravlja, posljednjih 30-40 godina - prilično je nezahvalno. Prvo, osamdesete se obično uzimaju kao godine procvata,gotovo blagostanja po mnogim pitanjima, što je već svojevrsno romantiziranje prošlosti. Taj, gotovo bi se moglo kazati, glamour 80-tih, dobrim dijelom crpi svoj sjaj ne iz ondašnje stvarnosti, već iz tegobne i turobne realnosti danas, pa se mnogima lako učini da je tada jednostavno sve bilo bolje - smatra Knežević. Po njezinoj procjeni, neke veoma važne stvari su uistinu bile bolje, povoljnije po status žena, no radilo se uglavnom o onima koje su se odnosile na ideološki i etatistički zahvat u korist prava i (boljeg) statusa žena, a koje slijede još iz razdoblja odmah poslije Drugog svjetskog rata. Pravo glasa na prvom mjestu, potom čitav niz ključnih socijalnih mjera od prava na abortus do solidnih javnih usluga ključnih za mogućnost žena da u društvenim poslovima i dobrima sudjeluju ravnopravno.

-Ipak, ovakav okvir nije donio strukturalnu promjenu u položaju žena u društvu, još manje u odnosima između spolova. I dalje su bile niže plaćene nego muškarci, i dalje su bile vezane uz obitelj neusporedivo više od muškaraca, i dalje su trpjele nasilje i u obitelji, i izvan nje. I dalje je njihovo učešće u vlasti bilo znatno manje (i permanentno održavano na niskoj razini) u odnosu na muškarce, i dalje su teže napredovale i u znanosti i na drugim poslovima, da ne nabrajamo dalje - objašnjava Knežević i nastavlja analizu.

- Prvi val feministkinja iz druge polovine sedamdesetih tematizirao je upravo te nedostatke, no u nastavku, 80-ih a osobito 90-ih i nadalje, feminizam se rastače u gotovo humanitarnom aktivizmu (SOS-telefoni, grupe za podizanje svijesti, radionice samopomoći), lišenom iole konzistentnog političkog programa. Već dobrano ispražnjeno polje političkoga tijekom devedesetih praktički nestaje iz razloga koje se može razumjeti - valjalo je naime primarno čuvati i brinuti o ljudskim životima. S okončanjem rata koji je uništio znatna materijalna dobra i uzrokovao repatrijarhalizaciju života kojoj desne vlade daju i službeno pokriće, a ni tzv. lijeve nisu osmislile drugačiju politiku za žene od one koja im je bila u ideološkoj osnovi, to jest liberalnoj. Feminizam koji se cijelo to vrijeme upinjao činiti nešto, najviše domete je postigao ostvarenjem liberalnih ciljeva, bez ideje koja bi nadilazila liberalni koncept. Tako se ostvarilo obilje zakona koji štite žene, cijeli niz ureda koji se bave pitanjima žena, odbora i pravobraniteljstvo, a da se status žena nije promijenio. Čak bi se moglo reći da se stanje i pogoršalo. I to u praktički svim aspektima, u ekonomskim i ljudskim pravima zasigurno - tumači Knežević feministički problem.

Govoreći o perspektivama, jedino što sa sigurnošću Đurđa Knežević može kazati jest to da će proces oporavka (ako smo optimisti) trajati veoma dugo, moguće i desetljećima. A optimizma, kad je u pitanju položaj žena u današnjem društvu, kronično manjka.
Muška pravila

Na njezinu dijagnozu nadovezala se i poznata teatrologinje, kazališna redateljica i društvena aktivistica Snježana Banović .

- U društvu koje je u posljednja dva i pol desetljeća sve svoje sustave - od gospodarskog preko pravosudnog pa do kulturnog - urušilo do krajnjih granica, pa se ne sastaje s demokracijom svaki dan, prečesto se ne poštuju zakoni i narušavaju prava pojedinih grupa i pojedinaca. U takvim okolnostima funkcionalne dezorganizacije i opće estradizacije, postali smo teritorij autoritarne muške vladavine koja, kad i »pripusti« žene u tzv. višu sferu politike, biznisa ili bilo kakve vlasti, očekuje od njih da se služe muškim pravilima ponašanja - ističe Banović i dodaje da stoga u svakodnevnom životu i radu prečesto osjeća poriv za sufražetskim akcijama s početka prošlog stoljeća.

- Danas, zahvaljujući njima imamo pravo glasa, ali sve više gubimo pravo usuglašavanja. Teško je povjerovati da će činjenica da imamo ženu predsjednicu moći promijeniti ta brojna nesuglasja. Stoga ni krik glumice s dodjele Oskara nije previše odzvonio u lijepoj našoj uspavanoj u kojoj još dugo žene neće biti plaćene za svoj rad isto kao njihovi muški kolege i u kojoj su mnogi oblici nasilja nad ženama još uvijek masovne i svakodnevne pojave.

novilist.hr