Što slijedi nakon pada Nicolása Madura?

Po svemu sudeći, novogodišnja odluka Donalda Trumpa bila je smjena režima u Venezueli, prenosi Jutarnji.

Nakon što je pod okriljem noći s 2. na 3. siječnja najmanje sedam koordiniranih eksplozija, tada još nepoznatog uzroka, potreslo Caracas i uzrokovalo nestašicu struje u većini južnih gradskih četvrti, Washington je potvrdio da ne samo da stoji iza napada, već da su njihove snage došle do samog predsjednika Nicolása Madura i njegove obitelji.

Situacija se razvija iz minute u minutu, zbog čega je teško sa sigurnošću predvidjeti na koji će se način raspetljati ovaj čvor. No isplati se krenuti od poznatog, jer se tu najčešće krije motiv, a time i glavni dirigent.

Malo koga je istinski začudila spoznaja da se administracija Donalda Trumpa odlučila za seriju zračnih napada na Caracas, jer su sinoćnjoj operaciji prethodili mjeseci visokih tenzija na Karibima. Štoviše, analitička kuća Council on Foreign Relations u svojim je predviđanjima za 2026. napisala kako izravnu američku vojnu operaciju protiv Venezuele smatraju jednom od tri najveće i očekivane regionalne krize.

Povrh toga, u posljednjim danima 2025. Pentagon je, po naredbi Donalda Trumpa, prebacio ogromnu količinu vojske i vojne opreme u regiju, po čemu se dalo naslutiti da se nešto kuha.

„Naša masivna armada spremno čeka signal, najveća je što smo je ikad imali, daleko najveća nego što je ikada bila u Latinskoj Americi“, poručio je predsjednik Trump 22. prosinca sa svog imanja Mar-a-Lago na Floridi.

Na Karibima se tako trenutačno nalazi USS Gerald R. Ford, najveći svjetski nosač zrakoplova, kao i 15 posto ukupne američke mornarice, nuklearna podmornica te borbeni avioni F-35, strateški smješteni u Portoriku, američkom teritoriju koji je pod ingerencijom Washingtona iako službeno nema status savezne države.

No zašto? Koji je točno motiv predsjednika „mirotvorca“ da od svih trusnih područja na svijetu napadne baš Venezuelu?

Njegova administracija neumorno tvrdi da je povod rata „borba protiv droge“ i kartela koji Sjedinjenim Američkim Državama šalju basnoslovne pošiljke opijata. Međutim, malo tko je u to istinski spreman povjerovati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da nijedna raspoloživa statistika ne potkrepljuje tu tezu.

Prema službenim podacima DEA-e, federalne agencije čija je glavna zadaća borba protiv droge, samo osam posto kokaina namijenjenog SAD-u prevezeno je iz Venezuele tankerima na Karibima. UNODC ide i korak dalje pa u svom izvješću napominje kako Venezuela uopće ne proizvodi kokain te da na kartama globalnih plantaža koke nema njezinih teritorija.

Tko, dakle, proizvodi kokain? Susjedna Kolumbija, koja je po svim raspoloživim podacima vodeći globalni proizvođač te iz koje je u SAD 2024. godine stiglo čak 84 posto ukupno zaplijenjenog kokaina. DEA ističe kako 90 posto sveg kolumbijskog kokaina u SAD stiže kopnenom, meksičkom rutom.

Međutim, želimo li razumjeti stvarni motiv Trumpova svrgavanja Madurova režima u Venezueli, dužni smo reći da ta zemlja posjeduje najveće dokazane naftne rezerve na svijetu, oko vrtoglavih 303 milijarde barela crnog zlata, što čini 18 posto svih poznatih svjetskih naftnih rezervi.

Radi usporedbe, Saudijska Arabija ima „tek“ 267 milijardi barela.

Da je nafta stvarni uzrok i motiv ovih vojnih operacija Trumpove administracije, nedavno je dala naslutiti i šefica osoblja Bijele kuće Susie Wiles u svom intervjuu za Vanity Fair.

Upravo zato ne čudi što analitičari Trumpov „kokain“ sve češće uspoređuju s Bushovim „oružjem za masovno uništenje“, paravanom koji je tadašnjoj administraciji poslužio kao izlika za promjenu režima u još jednoj naftom bogatoj zemlji, Iraku.

I što sada?

Ustav Venezuele predviđa da se sve ovlasti Nicolása Madura automatski prebacuju na njegovu potpredsjednicu Delcy Rodríguez, koja je, prema informacijama američkih medija, na sigurnom, zbog čega još uvijek nije ispravno govoriti o uspješno provedenoj promjeni režima. No ispravno je zaključiti da se okolnosti za rušenje režima ubrzano stvaraju.

Analitičke kuće poput Council on Foreign Relationsa i Crisis Groupe, koje raspolažu i povjerljivim informacijama te su stoga znatno upućenije u moguće rasplete krize, tvrde da je najizgledniji scenarij nastavak vojne eskalacije. Tom scenariju daju između 60 i 70 posto vjerojatnosti, uz napomenu da će američke vojne snage nastaviti bombardirati vojnu, a vjerojatno i civilnu infrastrukturu, s ciljem da građanima razotkriju sve slabosti režima.

Međutim, upozoravaju da se izazov te taktike krije u činjenici da je Maduro, nakon tjedana eksplicitnih prijetnji SAD-a, vjerojatno prebacio ključnu vojnu infrastrukturu na sigurno, dok vojska Venezuele, koja se još uvijek nije odmetnula od uputa režima, njeguje doktrinu asimetrične obrane po kojoj je poznata već najmanje tri desetljeća. Gotovo je sigurno da će joj u tome svim raspoloživim sredstvima pomagati Peking i Moskva.

Najveći problem leži u činjenici da se rizik destabilizacije čitave Latinske Amerike naglo povećao, na što je upozorio i kolumbijski predsjednik Gustavo Petro, koji je promptno apelirao na Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da se izvanredno sastane zbog ove krize. Do sada je već 7,8 milijuna građana Venezuele napustilo zemlju, a nije nerealno očekivati da bi daljnja eskalacija mogla izazvati novi val masovnih migracija, u trenutku kada je sve manje susjednih država spremno prihvatiti izbjeglice.