Što se događa s njemačkim mirovinskim sustavom?

Prije samo petnaestak godina njemačka se mirovina smatrala “sigurnom”. Nakon niza velikih reformi koje su početkom 2000-ih proveli socijaldemokrati i Zeleni, uvedeni su instrumenti koji su trebali dugoročno osigurati održivost mirovinskog sustava. Međutim, političke odluke donesene kasnije postupno su narušile tu ravnotežu.

Nakon višetjednih pregovora i političkih sukoba, demokršćani i socijaldemokrati (CDU/CSU i SPD) uz mnogo poteškoća uspjeli u Bundestagu spriječiti ozbiljnu krizu vlade: usvojen je zakon o mirovinama, na prijedlog ministrice rada Bärbel Bas (SPD).

Glasovanje o mirovinskoj reformi danima je bilo ključno političko pitanje u Berlinu: može li kancelar Friedrich Merz (CDU) uvjeriti mlađe zastupnike svoje stranke da podrže paket koji je uvelike prilagođen zahtjevima SPD-a?

Analiza koju je rekonstruirao njemački Handelsblatt pokazuje da su upravo ove dvije velike stranke više od deset godina postupno potkopavale mirovinski sustav brojnim izdašnim, ali financijski problematičnim mjerama. U trenutku kada demografski izazovi postaju sve oštriji, političke posljedice tih odluka postaju itekako vidljive.

Od sredine 2010-ih njemačka je mirovinska politika ušla u razdoblje u kojem je gotovo svaka godina donosila novu povlasticu. Izrazi poput “dodatak za majke” i “mirovina sa 63” postali su dio političkog folklora, dok su CDU/CSU i SPD gradili sliku stranaka koje donose velikodušne beneficije. No, takva se politika sve više pokazivala kao odmak od načela održivosti i povratak kratkoročnom populizmu.

U isto vrijeme demografska slika drastično se pogoršavala. Generacija baby boomera ulazi u mirovinu, a broj zaposlenih koji pune fond naglo opada. Rezultat su sve veći pritisci na mirovinski proračun i sve jasnije spoznaje o tome da su političke odluke proteklih godina situaciju samo dodatno pogoršale.

Jedna od politički najpopularnijih, ali financijski najtežih mjera bila je tzv. Mütterrente — dodatak na mirovinu za žene koje su rodile djecu prije 1992. godine. Iako je Ustavni sud potvrdio razliku između starijih i mlađih majki, CSU je 2013. i 2019. godine progurao njezino dodatno proširenje.

Ta odluka, zamišljena kao politički uspjeh, postala je golema financijska “crna rupa”:

– do kraja 2025. godine Mütterrente I i II koštat će oko 111 milijardi eura
– treća faza, planirana nakon 2027., mogla bi zahtijevati dodatnih 70 milijardi

Unatoč ogromnim troškovima, stvarni iznos koji majke dobivaju vrlo je skroman – oko dvadesetak eura mjesečno po djetetu. Čak su i pojedini veterani CDU-a, uključujući Wolfganga Schäublea, naknadno priznali da mjera dugoročno nije održiva.

Druga velika politička intervencija bila je uvođenje pune mirovine već sa 63 godine za osobe s najmanje 45 godina radnog staža. Iako je predstavljena kao pomoć radnicima teških fizičkih zanimanja, istraživanja su pokazala da je najmanje trećina korisnika radila uredske ili manje naporne poslove. U praksi, korist su najviše imali stabilno zaposleni radnici s dobrim plaćama.

Do 2023. godine svaki četvrti novi umirovljenik odlazio je u prijevremenu punu mirovinu, što državu košta desetke milijardi eura.

Godine 2018., tadašnji ministar financija Olaf Scholz odlučio je “zamrznuti” mirovine do 2030. kako bi se navodno izbjeglo daljnje populističko nadmetanje. Time je u praksi suspendiran ključni element reforme iz 2004., tzv. faktor održivosti, koji automatski prilagođava mirovine demografskim promjenama.

Kada raste broj umirovljenika, a opada broj radnika, sustav bi inače smanjio mirovine kako bi ostao stabilan – no Scholz je to onemogućio.

Iako je odluka u prvi mah izgledala kao socijalna pobjeda, danas je jasno da su dugoročni učinci skupi i da time problem siromaštva starijih nije riješen.

Uvođenjem osnovne mirovine 2021. Njemačka je pokušala osigurati minimalnu sigurnost za osobe koje su cijeli radni vijek provele u niskoplaćenim poslovima. No reforma se pokazala administrativno vrlo složenom i ograničenog učinka.

Stručnjaci smatraju da Njemačka time i dalje nije uspostavila jasnu donju granicu mirovine koja bi stvarno zaštitila najslabije.

Mirovinski sustav još se drži, ali projekcije za iduće desetljeće izrazito su zabrinjavajuće. Manjak radne snage, usporavanje imigracije i rast broja umirovljenika guraju sustav prema rubu.

Stručnjaci upozoravaju da bi nastavak sadašnje politike mogao dovesti do toga da socijalni izdaci progutaju polovinu saveznog proračuna.

Rješenja postoje: ukidanje mirovine sa 63, vraćanje faktora održivosti i zaustavljanje daljnjeg širenja “bonusa za majke”. No politička volja ostaje slaba.

Njemačka još uvijek nije uspjela izgraditi održiv model kapitalizirane mirovine, kakav već desetljećima funkcionira u Nizozemskoj, Danskoj ili Švedskoj.

Dok nova “mirovinska komisija” opet traži kompromis, teret starih odluka i dalje pritišće sustav. Otvoreno ostaje pitanje: može li se Njemačka uopće izvući iz ove spirale bez političke hrabrosti koje nema već dva desetljeća?