Putopis - Beograd

Putopis - Beograd
Ratno ludilo i moderni kapitalizam učinilo nas je da na vožnju vlakovima gledamo posprdno kao na trećerazredni prijevoz u nuždi.

piše: Martina Mlinarević-Sopta I Poskok.info

A i to je redovito nužda nekih drugih koji nemaju alternativu. Loša infrastruktura i nešto što se danas ironično naziva „brzi vlak", a duhom i tijelom je prestalo rasti s Titom, te se vuče kao prebijena gusjenica zaista ne ostavlja mjesta nikakvom oduševljenju.

Pa ipak, unatoč svemu, odlučila sam da će moje prvo putovanje u Beograd biti upravo vlakom. Koji se od pola puta zove voz, pa onda malo opet vlak, pa opet voz. Fascinantna ruta i čudnovate, birokratske situacije koje ova željeznička linija prelazi u svom devetosatnom transferu od Sarajeva do Beograda, zaista su jedinstvena preslika naše rasturene stvarnosti i doživljaj koji se mora iskusiti.

Početak putovanja odvozit će federalni vlakovođe i kondukteri. To jutro iz Sarajeva se prometuje neometano, iako smo svi bili u laganoj panici otkazivanja puta, budući da su radnici neki dan svoje unutar-željezničke probleme riješavali tako što su bojkotirali vožnju čitav dan, bezobzirno ni ne misleći na putnike i njihove potrebe. Država za čovjeka, putnika i konduktera. U kupeu mi društvo pravi mladić iz Zenice i dvojica australskih studenata kojima jedan dedo upravo objašnjava kako Avazova zgrada što se nadvila nad kolodvor služi odlično za bacit se kad ti dopizdi. I veli da mnogima u zadnje vrijeme u BIH, dopizdi. Njihova lica su osunčana i bezbrižna i dok iščekuju još jedan pečat u svoje putovnice kojima će se hvaliti svojim prijateljima u ranu jesen Melbournea, ni ne slute kakve se priče i ljudske sudbine kriju iza prozora koje ostavljamo. A ne znaju niti da će dobiti po četiri pečata na samo pedesetak kilometara udaljenosti.

Dečko iz Zenice je beskrajno simpatičan, pričamo kao da se poznajemo godinama, slični stavovi kojima gledamo ovu zemlju iako po nekima rastemo u dijametralno suprotnim sredinama. Njegov brat već petanest godina živi u savršenoj, ko apoteci, Norveškoj. Ima odličan posao i priznat je u svojoj struci. Bar dvaput na godinu ode kod njega u Oslo. Obožava prirodu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, ali nikad ne bi mogao živjeti tamo, priznaje. U tom trenu mislim na ambasadora Jana i činjenicu da ne postoji zemlja koja bi mene mogla dobiti, mimo ove zemlje. Uz sva njena sranja. Veselimo se radovima na autoputu kod Kaknja, pokazuje mi budući tunel Vijenac, pričamo ushićeno kao neka djeca kako bi to moglo dobro izgledati na kraju, baš kao da se radi o projektu koji će biti skoro završen, a ne o nemogućoj cesti koja se gradi, na kojoj se peru pare i lome politička koplja godinama unatrag. Spominje neke svoje susjede koji rade u okolici Ljubuškog. Kako im se jako sviđa mjesto i da su ljudi odlični, te super plate za obavljeni posao. Čuo je za Kravicu i par kafića. Šutim, jer znam da se radi o onim tužnim sudbinama koje sjede na kružnom toku ili Tromeđi, koje poneki revnosni Hercegovci-virtualci vole sprdati pokazujući na taj način svoju idiotsku superiornost nad ljudima koje je tek strašna nevolja natjerala na taj očajni korak. Srećom, oni rade kod stvarnih i pravih Hercegovaca, a zbog kojih odnose u srce Bosne pozitivne i ljudske misli.

Dok ulazimo u Zenicu, priča mi o Čeliku, o kriminalcima u upravi kluba koji sabotiraju svaki pokušaj pomaka. Kao odličan primjer sportske uređenosti uzima širokobriješke klubove. Srce mi kao Japlanica.

Zenica je lijepa, s tom rijekom u sredini pejzaža...Pomišljam odmah na svog prijatelja koji je odselio u Zagreb, njegova današnja priča je čisti, nepatvoreni cinizam, nataloženo ratno i poslijeratno iskustvo, a ja sam samo prolaznik i ništa više, meni i može biti samo lijepa i ništa više.

U Doboju nam kače lokomotivu Republike Srpske, slijedi trućkanje kroz Miletove krajolike, a u Šamcu stižu HŽ jurišnici. Počinje ravnica, nesnosna i beskrajna, ona koja te na tren očara i smiri, ali za takav horizont treba i temperament...zaključujem da bi se kamen u meni istopio tu od muke. Kratka vožnja kroz Hrvatsku, Vinkovci, Mikanovci i razna slavonska mjestašca, pitoreskne kućice, svinje i umorni ljudi koji sjede u hladovini. Sve je kao kulisa nekog snenog filma s puno komaraca, do Šida u kojem policajca zanima: „kojim bre dobrom devojka iz Ljubuškog ovamo...?" Pita šeretski za smokve i grožđe. Automatsko prisjećanje na trganja u Tihaljini, badanj, rakiju i čarobne mirise hercegovačke jeseni.

Nakon Stare Pazove izranja Beograd. Kao u pjesmama Bajage. Ogroman. Prva riječ. Prelazimo vodu za koju sam uvjerena da je Dunav. Romantika je neizbježna. Kasnije saznajem da je to bila Sava. Kakvo razočaranje. Moja prva noć u Beogradu počinje u jednoj od najstarijih ulica, gdje se najbolje osjeti duh nekih davno zaboravljenih vremena. Duga šetnja u kojoj se kao na pokretnoj traci gomilaju predivne sekvence, impozantna arhitektura, veliki parkovi, poznata zdanja, političke institucije, fakulteti i muzeji čije su zgrade sve redom nalik na dvorce sa nepreglednom širinom oko sebe. Znam, kolutate očima, argumentacija je tipična - glavni grad bivše države, sve se pare slijevale tu. Sve znam. Pa svejedno, divno izgleda danas. Za prosječnog turista, kojih po gradu ima blesavo puno, Beograd nudi sve. I povijest i znamenitosti i kulturu i urbane zajebancije tipa raznoraznih koncerata i događaja. Konobari su ljubazni toliko da postaju mjerilo za simpatičnost. Večera na Skadarliji je scenografija iz filmova kakvi se više ne snimaju. Čudesne, kamene uličice, poligon za snove i inspirativnu umjetnost boema, nebrojeni tamburaši koji rasturaju dušu sa svakim novim taktom. Nije preporučljivo mekima na tamburice i lakima na novčaniku. Hrana je izvrsna.

Sutradan su me odveli na Marakanu. Utakmica Zvezda - Rennes. Mahala sam koreografijom i pokušavala pratiti najomiljeniji slogan Delija - „Spasi Srbiju i ubij se, Booorise, Booorise!" Pričali su mi o onoj utakmici prije par godina kad su se jedni „naši" i drugi „naši" potukli na istom stadionu na utakmici Srbija-BIH. Onomad kad je Bakir ponedjeljkom nakon tekme imao turbo-izljeve skandaloznosti i „fašistoijade" na mozak.

I tu večer sam bila iznenađena brojem navijača iz RS-a. Fascinantno je koliko upravo to imaju potrebu istaknuti, te da na sebi nemaju uopće Zvezdaške šalove i dresove, nego majice na kojima piše primjerice - Republika Srpska-Gacko. Kao da predstavljaju kojekakva kulturno umjetnička društva, pa da se ne izgube u masi pred nastup. Utakmica je završila porazom, ali su Delije napravile fantastičnu atmosferu i dekor. Zvala sam neke zagrižene navijače u Hercegovini i puštala im na mobitel te urlike iz bijelo-crvenog pakla Marakane. Ćaća je poslao poruku da ne glumatam po običaju i ne navijam za goste. Rijetko sam se osjećala tako sigurno kao tu. Kasnije smo tražili Cecinu kuću da joj prenesem pozdrave turbofolkerije iz bosanskohercegovačkog kraja koja se loži na njenu mjuzu. U kućnom je pritvoru, pa kažu da ne može ni na balkon poviriti. Večer završava kod hrama svetog Save, pred tim velebnim zdanjem koje uz svo osvjetljenje i fontane izgleda bajkovito. Prije sna još samo šetnja na Čuburi.

Dan na Adi, idilično uređenom kupalištu sa brojnim kafićima i dugom plažom, prošao je uz politička tabirenja raznih tema trojca iz tri različite države, koji imaju različite stavovove po mnogim pitanjima, ali jedinstven kad je riječ o pivi i zafrkanciji. Jedan od njih (također trenutni gost u Beogradu iz Osijeka zbog muzeja i glazbenog festivala), je kombinacija odličnih drinovačkih i rakitskih gena. Razgovor skreće na Krenicu, Puteševicu, drinovačko brdo...Konačno se Srbin osjećao malo ugroženo na svom teritoriju. Politika, povijest, glazba, filmovi, izlasci, ekipa naših godina nađe savršeno bliska razmišljanja po ovim temama i vide neke sporne stvari stvari vizionarski i sa iznimno pametnim riješenjima. Šteta što se mi ništa u svojim državama ne pitamo. A ovi koji se pitaju, u Avazovu zgradu idu samo da jedu.

Zbog blizine svako sam jutro započinjala na Kalemegdanu. Poseban je osjećaj u suncu i relativnoj pustoši od inače zjakastih turista sjediti pod statuom Pobednika i ispisivati razglednice za društvo kod kuće. Kažu da su se fine beogradske dame onih godina bunile što je vojnik gologuz, ali meni to nije pretjerano smetalo. Mi iz malenih provincija, na svašta smo navikli. Zadnja večer mog šestodnevnog boravka protekla je uz Dunav na ušću. Konačno. Velik i silan. Tih i veličanstven. Pa pješke sve do Zemuna. Gdje se sjetih našeg Zmaja i nasmijah se na tren. Tu su usidreni kultni splavovi gdje džetseterija banči do zore, po vodi razbacani čamci i gliseri, idilična fotografija za posljednju stranicu. U sve one prije nije možda moglo stati još dosta toga, ali obišla sam većinu onoga što Beograd danas jeste. Otvoren i ogroman, njegova širina me ostavila bez daha, luda vožnja nervoznih vozača, čarobni balkoni skriveni u krošnjama u nekim malim uličicama, politika i društvena i državna mjenjanja kojoj su prisustvovali, koju su stvarali moji sugovornici, koja ih je učinila boljim ljudima nego što im to danas smijemo priznati. Da, imaju onu uobičajenu arogantnu crtu karakterističnu za ljude iz velikih sredina i stanovnike prijestolnice nekad velikih država; i da, za razliku od nekih drugih zemalja u kojima približavanje Europi znači odnarođivanje od sebe i svog nacionalnog korpusa, oni su Srbi prije svega i taj ponos se osjeti u svakom trenutku.

Povratak je prošao ludo zanimljivo kao i odlazak. Vlak je defintivno sredstvo prijevoza koje ću upražnjavati češće i ne vjerujte kad vam kažu da je bezveze. Tu je dijapazon raznih ličnosti kakve možda za života nećete sresti. Prve planine u Bosni vratile su moj bioritam u normalu i istisnule mi ravnicu iz očiju. Kad sam sarajevskom taksisti opisivala umor koji me spucao, okrenuo se prema meni s rukom i rekao - Bona, a ja jutros spržio ruku cigarom i vidi koliki mi je plik izbio! U tom trenu, znala sam, da sam upravo došla kući.