Sveti Oče, zbog Kordića je islamska zajednica iz BiH prozvala i Vas, ali…

... u Bosni i Hercegovini upućena prosvjedna nota vezana uz doček i sva daljnja zbivanja vezana uz izlazak na slobodu Daria Kordića. Pismo donosimo u cijelosti:

"Vrlo poštovani i dragi Sveti Oče! Moleći se za mir, pravdu, istinu, ljubav, solidarnost i toleranciju među svim ljudima i narodima, u cijelome svijetu, i želeći od srca Vama i Vašim suradnicima mir, radost i svako dobro od Krista Gospodina, srdačno Vas pozdravljam, s našim najljepšim hrvatskim katoličkim pozdravom - Hvaljen Isus i Marija! Obraćam Vam se u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, iz Zagreba, koja djeluje u Republici Hrvatskoj od 25. ožujka, tj. Blagovijesti, 1990. godine, i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge.

Sveti Oče, ispričavam se što Vas, pored svih Vaših velikih obveza, opterećujem i s našim hrvatskim katoličkim poteškoćama. Razlog mome obraćanju je nepravedna i nepotrebna prosvjedna nota upućena Svetoj Stolici, odnosno Vama, od strane Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, putem apostolske nuncijature u Sarajevu, a što je u petak, 13. lipnja 2014. godine, priopćeno iz ureda reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića. U noti se prosvjeduje zbog dočeka, 6. lipnja 2014. u Zagrebu, kako oni kažu "osuđenog ratnog zločinca" Darija Kordića, kojeg su, po njima, "organizirali visoki dužnosnici Katoličke Crkve". U prosvjednoj noti izraženo je "zaprepaštenje Islamske vjerske zajednice ovakvim postupkom visokih dužnosnika Katoličke Crkve" i traže od Svete Stolice objašnjenje.

UVOD

Sveti Oče, prvo možemo reći da doček Darija Kordića nisu organizirali visoki dužnosnici Katoličke Crkve, nego je doček organizirao spontano hrvatski narod osobnim pojedinačnim radosnim obavijestima i pozivima putem interneta, od kojih se napose širio poziv Hrvatskoga pokreta za život i obitelj sljedećega sadržaja:

"Poštovani i dragi prijatelji! Hrvatice i Hrvati! Radosna vijest! Hrvatski vitez Dario Kordić dolazi u Zagreb u petak, 6. lipnja 2014. godine! Stiže u zračnu luku u 14 sati! Završena mu je teška i nepravedna kazna na 25 godina robije! Vraća se nakon 16 godina i 8 mjeseci, uzdignuta čela, svojoj dragoj obitelji i svome hrvatskome narodu! Sačuvao je najdragocjenije blago, svoje ljudsko i narodno dostojanstvo! Najveća slava i hvala Bogu i Svetoj Majci, Kraljici Hrvata! Dočekajmo našega junaka, pojedinačno i organizirano, u zračnoj luci Zagreb u petak u 14 sati! Sv. misa zahvalnica slavit će se istoga dana u Zagrebačkoj katedrali u 18 sati! Hrvatski rodoljubi, dođimo u zračnu luku u 14 sati i na sv. misu u 18 sati! Obavijestite i prijatelje! Sretno i s Božjim blagoslovom!"

Na dočeku u zračnoj luci Zagreb u 14 sati sudjelovalo je nekoliko tisuća razdraganih ljudi, među kojima je bio i biskup sisački mons. dr. Vlado Košić, prijatelj Darija Kordića. Na sv. misi istoga dana u 18 sati je bila ispunjena zagrebačka katedrala hrvatskim narodom, a u koncelebriranoj sv. misi sudjelovala su tri biskupa i pedesetak svećenika. Ujedno se slavio i Dan katoličkih udruga i pokreta.

Kratki povijesni pregled

Mi, hrvatski katolici, duboko žalimo sve žrtve rata koji je, na žalost, nastao nakon raspada nenarodne tvorevine i tamnice nesrpskih naroda, Jugoslavije, i zbog velikosrpske agresije iz Beograda, radi stvaranja velike Srbije. Čak ste i Vi, Sveti Oče, nedavno prokomentirali kako su zemlje bivše SFR Jugoslavije bile toliko različite da je raspad bio logičan slijed, jer takvu državu nikakvo ljepilo ne bi moglo održati na okupu. Na našu žalost i tragediju, rat se dogodio uz potporu pokvarenih moćnika svijeta, a nije bio logičan slijed, jer su nesrpski narodi, posebno hrvatski narod, željeli miran razlaz, na temelju referenduma i plebiscitarno izražene volje naroda od 94% "ZA".

Sveti Oče, Vi znate kakve je strahote zbog velikosrpske agresije doživio hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, sve dok nije, uz velike žrtve, pobijedio agresora, te obranio i oslobodio svoj teritorij. Također, u Bosni i Hercegovini, temeljni i najstariji narod je hrvatski narod. Svi vladari i kraljevi Bosne i Hercegovine su bili Hrvati katolici, počevši od Kulina bana (1180. - 1204.), te svi ostali do kraljice Katarine Kotromanić Kosače, supruge kralja Tomaša Kotromanića i njezinoga posinka, sina kralja Tomaša iz prvoga braka, kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, ubijenog u Jajcu 1463. godine, na prevaru, od strana Turaka Osmanlija, okupatora Bosne i Hercegovine. Kraljica Katarina je bila kći Stjepana Vukčića Kosače, vladara Hercegovine - hercega od sv. Sabe. Kraljica Katarina je, nakon okupacije Bosne i Hercegovine, s pratnjom najprije izbjegla u Dubrovnik, a zatim u Rim, gdje je i umrla na glasu svetosti 25. listopada 1478. godine, te je pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Djeca su joj, Sigismund i Katarina, odvedena u tursko ropstvo, te prevedena na islam, a majka ih nikada više nije vidjela. Ona je bila gorljiva katolkinja i franjevačka trećoredica, te velika dobročiniteljica svoga naroda. Žene u srednjoj Bosni i u današnje vrijeme još nose crne marame, kao znak žalosti za dobrom kraljicom Katarinom. Poznata je i sačuvana u originalu njezina oporuka, kojom svoje kraljevstvo, Bosnu i Hercegovinu, ostavlja u naslijeđe Svetoj Stolici, ako joj se djeca na vrate u krilo Katoličke Crkve i u svoju slobodnu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Turska okupacija Bosne i Hercegovine trajala je 400 godina. Mnogi Hrvati, posebno djeca, su odvedeni u ropstvo i prevedeni na islam, mnogi su izbjegli iz Bosne i Hercegovine u Austriju, Mađarsku, Italiju, Rumunjsku i druge zemlje, a velik broj preostalih Hrvata je silom prilika prešao na islam. Jedan dio Hrvata u BiH ostao je vjeran svojoj katoličkoj vjeri, trpeći zulum turske okupacije, kada su bile porušene sve katoličke crkve i samostani, a svećenici franjevci tajno, krećući se u civilnoj odjeći, pastorizirali narod, nazivajući se, radi prikrivanja, "ujacima".

Tijekom turske vladavine u Bosnu su naseljavani i pravoslavni Vlasi iz Srbije, tamo građani drugoga reda u vrijeme cara Dušana, a koji su kasnije u Bosni i Hercegovini, pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve postali Srbi. Nakon pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u istočnoj Europi i bivšoj Jugoslaviji, te referenduma u Republici Hrvatskoj od 19. svibnja 1991. godine, pod vodstvom prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i plebiscitarne odluke hrvatskoga naroda za samostalnu i suverenu demokratsku Republiku Hrvatsku, u kojoj bi bile ustavom, i jesu, priznate i ravnopravne sa hrvatskim narodom sve nacionalne manjine, uključujući, na prvome mjestu, i srpsku, koja je bila najbrojnija, te sačinjavala oko 10% cjelokupnog pučanstva Republike Hrvatske, a Hrvati katolici su sačinjavali blizu 90% pučanstva, ubrzo su uslijedile provokacije naoružane srpske manjine, do otvorene velikosrpske agresije iz Beograda i Srbije, uz korištenje takozvane JNA, kao treće vojne sile u Europi. Došlo je do poznatih i strašnih zločina nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, posebno nad povijesnim i kulturnim draguljem, gradom Vukovarom, okupacije trećine teritorija Republike Hrvatske sa mnogim ubijenim i masakriranim civilima, starcima, ženama i djecom, te do totalnog etničkoga čišćenja hrvatskoga naroda i drugih nesrpskih nacionalnih manjina sa okupiranog područja, te je protjerano sa svojih tisućljetnih ognjišta oko 300.000 Hrvata.

Hrvati su prethodno bili razoružani od strane takozvane JNA, uz pomoć tada vladajuće komunističke partije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Oružjem napadnuti hrvatski narod, nakon referenduma o samostalnosti, našao se u bezizlaznoj situaciji, jer mu je, od strane moćnika svijeta, uveden embargo na oružje, a time i na obranu od agresije. No, hrvatski narod, pod vodstvom prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, bio je spreman na sve žrtve za svoju obranu i slobodu, te je u neravnopravnoj borbi i pobijedio na najhumaniji mogući način.

U Bosni i Hercegovini bila su već formirana tri naroda, i to Hrvati katolici, Muslimani Bošnjaci i Srbi pravoslavci. Kada su počela previranja 1990. godine, Srbi su već bili naoružani od strane JNA i organizirani za otpor protiv samostalnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Referendum o samostalnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. veljače 1992. godine. Muslimani Bošnjaci, koji su bili najbrojniji u Bosni i Hercegovini, bili su većinski za samostalnost i suverenost Bosne i Hercegovine, ali i Hrvati Bosne i Hercegovine, kojih je tada u BiH bilo više od 800.000, a bili su i organizirani u političkim strankama, najviše u stranici Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, koja je surađivala sa istoimenom vodećom strankom Hrvatskom demokratskom zajednicom u Republici Hrvatskoj. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je apsolutno bio za samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, kao i Muslimani Bošnjaci. Srbi u BiH su bili protiv samostalnosti, te uopće nisu sudjelovali na referendumu. No, većina naroda u BiH bila je za samostalnost, upravo zahvaleći Hrvatima. Taj referendum je imao najveće značenje za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, prvi je, u ime Republike Hrvatske, priznao samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, već 7. travnja 1992. godine.

Interesantno je da mi Hrvati katolici i Muslimani Bošnjaci volimo svoju državu i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali da je Srbi, koju su tu isto rođeni, u većini ne vole, nego, pod utjecajem Beograda i Srbije, samo razmišljaju i djeluju otvoreno i zakulisno na prelasku Srbije zapadno od Drine, gdje nikada u povijesti nije bila. Žele stvaranje velike Srbije, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu i za početak bare trećinu Republike Hrvatske. Zapravo, cilj im je zaokružiti teritorij Pećke patrijaršije Srpske svetosavske pravoslavne crkve, koja je imala privilegije širenja u okupiranim područjima turskog Osmanlijskog carstva, a ta okupacija je, osim Bosne i Hercegovine, jedno kraće vrijeme obuhvaćala i tu trećinu teritorija današnje Republike Hrvatske. Dalje nisu mogli osvajati, jer su Hrvati hrabro branili sebe i Europu, te od Pape Lava X, 1519. godine, dobili naslov "Antemurale Christianitatis" ("predziđe kršćanstva").

Velikosrbi su tako naoružani i takozvana JNA, od kraja 1991. godine, strahovito krenuli na Bosnu i Hercegovinu, a svakako su tada već držali okupiranu i etnički očišćenu i trećinu teritorija Republike Hrvatske, što im je, na žalost, štitio i čuvao UNPROFOR, a malobrojni preostali Hrvati, uglavnom stariji ljudi, morali su nositi bijele trake, a za to vrijeme ih je nekažnjeno ubijeno oko 1.000. U tako brutalnom oružanom nasrtaju na istočni dio Bosne i Hercegovine, koji preko rijeke Drine graniči sa Srbijom, ali i na zapadni dio Bosne, teritorij Banjalučke biskupije, nisu nailazili gotovo ni na kakav otpor prestrašenog muslimanskog i katoličkog stanovništva. Planski su stanovništvo masovno odvodili u logore, ubijali nemoćne i silovali tisuće žena, te je stanovništvo naravno bježalo iz tih krajeva. Iz istočne Bosne i Banjalučke regije izbjeglo je ili protjerano, bez ičega, oko milijun Muslimana, a ubijeno ih je na desetke tisuća. Protjerano je i oko 200. tisuća Hrvata katolika, a u Banjalučkoj biskupiji ubijeno je 900 Hrvata. Za zločine nad banjalučkim Hrvatima, nedužnim civilima, nitko nije odgovarao. Sarajevo su držali u okruženju 3 godine i 8 mjeseci, te sa brda oko Sarajeva, iz artiljerijskoga oružja i snajperima, ubijali tisuće ljudi, žena i djece. Okupirani teritorij nazvali su "Srpska Bosna i Hercegovina" ili, nešto kasnije, "Republikom Srpskom". U toj strašnoj situaciji, prvi su se vojno organizirali Hrvati i formirali administrativnu zajednicu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i vojne postrojbe nazvane Hrvatsko vijeće obrane.

Tome Hrvatskom vijeću obrane u početku su se pridružili i mnogi Muslimani. Prethodno, u vrijeme najžešćih velikosrpskih napada na Republiku Hrvatsku, obrani su se priključili i mnogi Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kao i veliki broj Muslimana koji su živjeli u Republici Hrvatskoj, a također i iz BiH. Oko 1.000 Muslimana je i poginulo u obrani Republike Hrvatske. Naime, bosanskohercegovački Muslimani su se kroz povijest, sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, većinom osjećali Hrvatima islamske vjere. Taj put su im pokazivali njihovi vodeći intelektualci, koji su se tako osjećali, jer su poznavali svoje podrijetlo. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata, veliki broj muslimanskog pučanstva krvavo je stradao od Srba četnika, jer su se oni, na temelju laži i mitova, zadojeni mržnjom, njima osvećivali, kako su govorili, "za poraz od Turaka na Kosovu polju 1379. godine". Slično su stradavali i Hrvati katolici, jer su Srbi četnici tada, po službenim zapovijedima i planiranju svojih vođa, etnički čistili Bosnu i Hercegovinu, kao i svoje zamišljene dijelove u Republici Hrvatskoj od Hrvata katolika i Muslimana. Po završetku Drugoga svjetskoga rata, Srbi su se našli na pobjedničkoj strani, a većina Hrvata katolika i Muslimana na poraženoj. Kada se hrvatska vojska nepobijeđena, sa mnoštvom civila, predala saveznicima na Bleiburškome polju u Austriji, oko 700.000 vojnika i civila, uzdajući se u Ženevske konvencije postupka prema zarobljenicima, Englezi su na prevaru razoružali hrvatsku vojsku, te ih sve, sa civilima predali u ruke Titovih partizana, u kojima su glavnu riječ, po odobrenju Josipa Broza Tita, imali velikosrbi. Na Križnim putevima, na najužasniji način, pobili su stotine tisuća Hrvata, među kojima i 50-ak tisuća Muslimana. Leševima su napunili do sada poznato oko 2.000 mnoštvenih grobišta i jama, diljem Austrije, Slovenije, Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa čak i Srbije i Makedonije, gdje su ih ropski gonili i na putevima mučili i ubijali. To je zaista bio pravi genocid nad hrvatskim narodom, koji se događao na tim putevima, kao i u svim krajevima gdje su živjeli Hrvati. Dok su tako ubijali Hrvate, ujedno su širili velike i megalomanske laži, tobože o teškom stradanju njih Srba od strane Hrvata. Rezultat se najbolje vidio na prvome popisu stanovništva Jugoslavije 1948. godine, kada je bilo jasno da je Srba bilo blizu milijun više nego prije Drugoga svjetskoga rata, a jedino Hrvata je bilo nekoliko stotina tisuća manje. Posljedice na demografskom planu vide se i u današnje vrijeme. Muslimani u BiH, iza Drugoga svjetskoga rata, nisu se smjeli izjašnjavati Hrvatima, nego su se morali upisivati kao nacionalno neopredijeljeni ili, nešto kasnije, kao Muslimani po nacionalnosti. Zazorno je bilo, u bivšoj Jugoslaviji, i Hrvatima katolicima izjašnjavati se kao Hrvati, posebno u BiH. Tijekom velikosrpske agresije u Hrvatskoj i BiH, oko 400.000 muslimanskih prognanika i izbjeglica iz BiH slilo se u slobodne dijelove Republike Hrvatske, kao i oko 200.000 prognanih Hrvata katolika iz BiH. Uz prognane Hrvate iz okupiranih dijelova Republike Hrvatske, jedno vrijeme, u slobodnim dijelovima Republike Hrvatske, bilo je oko milijun prognanika i izbjeglica. Za sve su se brinule vlasti u Republici Hrvatskoj, te zahvaleći i međunarodnoj solidarnosti, osobito pomoći iz Austrije, Njemačke, Italije i naših iseljenika Hrvata iz cijeloga svijeta, nitko nije bio gladan niti bez odjeće i krova nad glavom. Dakle, Hrvatska se, pored borbe za obranu i oslobođenje, brinula i za toliko prognanika i izbjeglica, Hrvata katolika, kao i Muslimana. Budući da su se Hrvati u BiH prvi organizirali i vojno suprotstavili srpskome agresoru, koji je već bio osvojio polovicu Bosne i Hercegovine, a njima su se pridružili i mnogi Muslimani, srpsko daljnje osvajanje je bilo zaustavljeno. Veliki broj muslimanskih prognanika i izbjeglica je dobio utočište i u dijelovima BiH gdje su prethodno Hrvati bili u većini. Međutim, dolaskom u te krajeve većeg broja Muslimana, mijenja se demografska struktura pučanstva i već počinju napetosti. Krajem 1992. godine započinju i Muslimani u BiH bolje organizirati vojnu obranu i, uz pomoć Republike Hrvatske, formira se i Armija BiH, koja u početku surađuje sa vojskom Hrvatskoga vijeća obrane. Zajednički se pokušavaju suprotstaviti Srbima i zaustaviti njihovo daljnje osvajanje teritorija BiH. Pri tome se Republika Hrvatske brine za stotine tisuća muslimanskih prognanika i izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca. Čak u Republici Hrvatskoj djeluju i škole za muslimansku djecu, a hrvatska država pomaže Armiji BiH s oružjem i drugim potrepštinama, te muslimanske ranjenike liječi u svojim bolnicama, kao i hrvatske ranjenike. Opskrba za muslimansku Armiju BiH jedino je i mogla dolaziti iz svijeta preko Hrvatske. Tako, preko Hrvatske, dolaze u BiH i muslimanski borci iz islamskih zemalja, ali sve tobože formalno kao humanitarci. Među njima je najveći broj pravih mudžahedina, tj. islamskih ratnika džihadista. No, na žalost, krajem 1992. godine, zbog demografskih poremećaja, nastaje sve veća napetost između vojske Hrvatskoga vijeća obrane i Armije BiH. Toj armiji se ne ide u rat protiv srpskoga agresora i oslobađanje svojih teritorija, jer se Srba boje, a čini im se lakše, radi prisvajanje preostalog teritorija, okrenuti se protiv Hrvata. Tu se, naravno, umiješaju i tajne službe svjetskih moćnika, naklonjene Srbima, te zapovjedništva britanskih postrojbi u okviru UNPROFOR-a, s ciljem da izazovu što žešći sukob između vojske Hrvatskoga vijeća obrane i muslimanske Armije BiH. Trebalo je naškoditi jednim i drugim žrtvama i pomoći da se sa Srba skine stigma agresije, a oružani sukob pretvori u građanski rat. Sukobi između Muslimana i Hrvata katolika su započeli od mjeseca listopada 1992. godine, ponekim incidentima i pojedinim ubojstvima hrvatskih vojnika i zapovjednika, te su se sve više rasplamsavali u borbi za prevlast u pojedinim mjestima i gradovima. Bilo je stradanja i na jednoj i na drugoj strani, i vojnika i civila. Formirali su se logori i na jednoj i na drugoj strani, uz mučenja i ubijanja zarobljenih. Stanovništvo je bježalo u izbjeglištvo, svatko na svoju stranu. Vojska Hrvatskoga vijeća obrane je izvlačila deblji kraj, jer psihološki nije bila spremna na rat sa Muslimanima i jer je bila malobrojnija od Armije BiH, u kojoj su djelovale posebno okrutne mudžahedinske postrojbe, sastavljene od ratnika iz islamskih zemalja. Hrvatski zarobljeni vojnici su bili ritualno ubijani na najokrutniji način, a hrvatsko stanovništvo je sa svojih tisućljetnih ognjišta masovno bježalo u izbjeglištvo. Za muslimansku Armiju BiH najveći problem su bili Hrvati srednje Bosne, tj. Travnika, Viteza, Busovače, Žepča i drugih mjesta. Željeli su taj prostor zauzeti za svoje muslimansko pučanstvo, a istjerati sve Hrvate katolike. Jedino su znali da ne mogu nikako zauzeti zapadnu Hercegovinu, sa Ljubuškim, Širokim Brijegom i Mostarom, dok su svi ostali krajevi bili na žestokom udaru Armije BiH.

Oružani sukobi u srednjoj Bosni - Lašvanskoj dolini i zločin u Ahmićima

Hrvati srednje Bosne su se u prvoj polovici 1993. godine našli u potpunom okruženju Armije BiH. Na tome području djelovao je Dario Kordić, gdje je, u Busovači kraj Viteza, živio sa svojom obitelji i svojim roditeljima. Bio je politički dužnosnik hrvatskoga naroda u okviru Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kao dopredsjednik, a bio je, jedno vrijeme, i predsjednik političke stranke HDZ-a BiH. Pukovnik Tihomir Blaškić je bio zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane, zbornog područja Vitez. Svakodnevno su se vodile teške borbe između vojske Hrvatskoga vijeća obrane, u okruženju, i Armije BiH, koja je željela zauzeti cijelo to područje. Tu su djelovale i engleske postrojbe UNPROFOR-a, koje su stalno pomagale Armiji BiH protiv Hrvata. Više puta nisu htjeli spašavati hrvatsko stanovništvo, niti su htjeli prevoziti hrvatske ranjenike u bolnice. Tako je bilo i 16. travnja 1993. godine, kada se dogodio težak zločin nad civilnim stanovništvom sela Ahmići, kada je stradalo, u svojim kućama, 116 civila Muslimana, od kojih 32 žene i 11 djece. To je zaista strašan zločin, ali nije jasno, ni dokazano, tko ga je počinio! To mjesto je, zbog važne prometnice, bilo legitiman cilj borbe za deblokadu i opstanak hrvatskoga stanovništva. Teške borbe su se vodile s jedne i s druge strane. Za vojnu strategiju nije mogao biti odgovoran politički dužnosnik Dario Kordić, nego vojni zapovjednik, tada pukovnik, a kasnije general Hrvatske vojske, Tihomir Blaškić.

No, ni on ne može biti odgovoran, jer je branio svoj narod i trebao probiti blokadu, a sigurno nije zapovjedio zločin ubijanja civilnoga pučanstva, dok Dario Kordić niti je sudjelovao u planiranju tih borbi, niti u tim borbama, a ni u primisli nije imao veze sa zločinom. Budući da svi znamo kakve se prljave stvari i podmetanja događaju općenito u ratnim sukobima, interesantno je da su u srži toga sukoba, u selu Ahmići, sudjelovale engleske postrojbe UNPROFOR-a. Novinar radio postaje Slobodna Europa, koji je također tu tada bio nazočan, Enis Zebić, i nedavno, u jednome privatnome razgovoru, svjedoči da je vidio kako jedan pripadnik britanskoga bataljuna, kao da se zabavlja, rafalnom paljbom puca čas na jednu, čas na drugu stranu protivnika u sukobu.

U isto vrijeme, britanski pukovnik Stewart, zapovjednik Cheshirske regimente pri UNPROFOR-u, izravno (prije uviđaja), u komentaru CNN-u i Sky Newsu, kao počinitelje zločina imenuje Hrvate, vičući "Prokleti Hrvati! Prokleti Hrvati!". Istoga dana, pored mnogobrojnih strašnih zločina nad Hrvatima od strane mudžahedinskih postrojbi i Armije BiH, i prije i poslije Ahmića, dogodio se i strašan zločin nad civilima u selu Trusina u blizini Konjica u Hercegovini. Selo u kojem su živjeli i Hrvati katolici i Muslimani, iznenada je napadnuto od strane Armije BiH, te je zarobljeno i strijeljano 6 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane, te pobijeno 16 civila, muškaraca i žena. Kuće su popaljene, a preostali Hrvati potjerani u logor. Zločin u tom mjestu, kao ni drugi zločini nad Hrvatima od strane Armije BiH, kao pokolj u Doljanima, Grabovici, Uzdolu, Križančevu selu, Jablanici, Bugojnu itd, nikada nisu medijski praćeni niti zabilježeni širom svijeta.

Zar nije čudno da se u Ahmićima još prije pokolja pojavio UNPROFOR, koji nije spriječio sukob, nego, kako je rečeno, u njemu na nevjerojatan način sudjelovao, te doveo svjetske snimateljske ekipe da odmah za zločin optuže Hrvate. Ratni sukob između žrtava velikosrpske agresije, na žalost, je trajao oko godinu i pol dana. Završio je Washingtonskim sporazumom, 18. ožujka 1994. godine. U tome sukobu stradalo je, sa hrvatske katoličke strane, koliko je do sada poznato, po imenu i prezimenu, 1.088 civila, do kojih 120 djece. Hrvatskih vojnika ubijeno je 518, većinom zarobljenih. Protjerano je iz polovice Bosne i Hercegovine, slobodne od srpske okupacije, 160.000 Hrvata, a od toga iz srednje Bosne - Lašvanske doline, oko 60.000. Prema posljednjem popisu stanovništva, 2012. godine, u BiH ima 3.791.662 stanovnika, što je 585.000 manje nego je bilo prije rata, tj. 1991. godine. Od toga broja 360.000 je manje Hrvata. Od 800.000, koliko je Hrvata bilo u BiH 1991. godine, ostalo ih je, u 2012. godini, 440.000. Za cijelo vrijeme sukoba između Hrvata katolika i Muslimana Bošnjaka, muslimanske izbjeglice i prognanici od srpskog agresora, mirno su živjeli u Republici Hrvatskoj. Nikada se u povijesti nije zabilježilo da jedan narod ratuje protiv drugoga, a u isto vrijeme skrbi o ženama, djeci i starcima svojih protivnika. Pri kraju rata, kada je Republika Hrvatska, 1995. godine, završnom pobjedom nad velikosrpskim agresorom, oslobodila svoje okupirano područje, ujedno je pobjednička Hrvatska vojska izvela i deblokadu Bihaća u BiH, sa oko 160.000 većinom muslimanskog stanovništva, koji je bio u blokadi više od 3 godine, u velikosrpskom okruženju i izloženo granatiranju i kome je prijetila najveća opasnost ponavljanja srebreničkoga genocida. No, to se, hvala Bogu, nije dogodilo, zahvaleći vojsci Republike Hrvatske, na veliku sreću i zahvalnost bihaćkoga stanovništva. Ta pobjeda je omogućila i oružani kraj rata Daytonskim sporazumom, od 23. studenoga 1995. godine. Sudjelovali su SAD kao domaćin, te predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik BiH Alija Izetbegović i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Tom prilikom je ukinuta Hrvatska republika Herceg-Bosna, te su u BiH uspostavljena dva entiteta. Srbi su nagrađeni za agresiju i sve svoje zločine, dobivši pola osvojene i etnički očišćene Bosne i Hercegovine, i to pod zlim imenom Republike Srpske, te je uspostavljen drugi entitet Federacija BiH, za većinske Muslimane i malobrojnije Hrvate. Uspostavljena je zajednička država Bosna i Hercegovina triju tobože ravnopravnih i konstitutivnih naroda. Nepravedan Daytonski mir donio je zadovoljstvo samo Srbima, jer su prešli rijeku Drinu, granicu između dvije civilizacije i dobili gotovo suverenu državu na teritoriju gdje je nikada u povijesti nisu imali i u kojoj održavaju sve prepreke, političke i psihološke, da se prognano stanovništvo, ni muslimansko, a pogotovo hrvatsko, ne vraća. Muslimani, koji su, po broju ubijenih ljudi, i najveće žrtve srpske agresije, izgleda da su prilično zadovoljni sa polovicom Bosne i Hercegovine, te je njihovim političkim i vjerskim predstavnicima cilj neravnopravnošću oslabiti i istjerati iz Bosne i Hercegovine malobrojnije Hrvate.

Jedino povratnici Hrvati se zastrašuju ubojstvima u oba entiteta. Počinitelji se rijetko pronađu, a Hrvate nitko ne štiti, pa ni vlasti iz Republike Hrvatske. Stalni predstavnici međunarodne zajednice, kao protektori nad Bosnom i Hercegovinom, u majorizaciji nad Hrvatima pomažu svima. Sveti Oče, za zločine nad Muslimanima u Ahmićima, koji se pripisuju Hrvatima, zna cijeli svijet, a za zločine nad Hrvatima katolicima, kao što je i navedeno, deseterostruko većima, od strane muslimanske Armije BiH, i posebno okrutnih mudžahedinskih postrojbi iz islamskih zemalja, se u svijetu ne zna.

Nitko od zapovjednika Armije BiH nije za te zločine nad Hrvatima na međunarodnom kaznenom sudu odgovarao, već samo mali broj izravnih počinitelja na sudovima u Bosni i Hercegovini, gdje su blago osuđeni. Tako se provodi teška diskriminacija žrtava, koja je i teža od diskriminacije živih osoba. O svim nepravdama nad Hrvatima katolicima u BiH, Sveti Oče, najbolje možete čuti od predstavnika Katoličke Crkve Bosne i Hercegovine, biskupa banjalučkog mons. dr. Franje Komarice, biskupa mostarsko-mrkanjskog mons. dr. Ratka Perića, te nadbiskupa vrhbosanskog, kardinala mons. dr. Vinka Puljića iz Sarajeva. Sveti Oče, na teritoriju domovine Hrvatske, još od turske okupacije Bosne i Hercegovine, progone se najviše Hrvati katolici, a posebno iz vremena prve Jugoslavije, od 1918. godine, te druge Jugoslavije, od 1945. do 1990. godine. U tome razdoblju odvojili su od Socijalističke Republike Hrvatske Srijem i Boku Kotorsku, gdje su Hrvati katolici bili najveća većina i gdje su kroz povijest ostvarili neprocjenjivu materijalnu i kulturnu baštinu. U današnje vrijeme u tim hrvatskim zemljama preostalo je vrlo malo Hrvata katolika.

To se u današnje vrijeme, od posljednjeg agresorskog rata, od 1991. godine, događa i sa Hrvatima Bosne i Hercegovine. Tu smo još formalno konstitutivni narod, ali sa pravima manjim nego što ih u Republici Hrvatskoj imaju nacionalne manjine. Te nacionalne manjine i manjine bilo kojeg drugog predznaka u Republici Hrvatskoj imaju veća prava nego što ih u Hrvatskoj ima većinski katolički narod od 86% pučanstva. Za zločin nad Muslimanima u Ahmićima bilo je u Haagu optuženo desetak bosansko-hercegovačkih Hrvata. Neki su, nakon par godina patnje, i oslobođeni optužbe, a neki i osuđeni, bez konkretnih dokaza.

No, Sveti Oče, najteže je prošao upravo Dario Kordić, otac obitelji sa troje djece. On je optužen po zapovjednoj odgovornosti, kao politički dužnosnik, a koji je imao najmanje veze sa samim zločinom, jer nije ni planirao oružani sukob deblokade važne prometnice za okruženi hrvatski narod Lašvanske doline, niti je sudjelovao u borbama. Osuđen je pravomoćno na 25 godina robije, jer u svojoj obrani nije htio nepravedno optuživati političke dužnosnike Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška, što se od njega tražilo u zamjenu za njegovu slobodu. Zatim su mu, na žalost, došle i krivotvorene optužbe iz same Republike Hrvatske, od strane neokomunističke vlasti, koja upravlja Hrvatskom od 2000. godine na dalje. Krivotvorenje je kasnije, nakon pravomoćne presude, i dokazano. Lažnim optužbama Darija Kordića željelo se u drugostupanjskom postupku spašavati vojnog zapovjednika te akcije u kojoj se dogodio zločin, generala Tihomira Blaškića. On je bio već 9 godina u haaškoj tamnici i prvostupanjski osuđen na 45 godina zatvora. Njegov odvjetnik Anto Nobilo, nelustrirani državni tužitelj iz vremena totalitarne Jugoslavije i mrzitelj samostalne Hrvatske, smislio je plan, u dogovoru sa komunističkim vlastima Republike Hrvatske, kako optužiti Darija Kordića, a osloboditi bivšega oficira JNA Tihomira Blaškića, a koji je, kao Hrvat, u vrijeme srpske agresije, prešao na hrvatsku stranu, kao i mnogi drugi Hrvati. On je, na žalost, radi svoje koristi, prihvatio igru perfidnog odvjetnika, protivnika samostalne hrvatske države i pravih hrvatskih domoljuba. General Tihomir Blaškić je u drugostupanjskoj presudi osuđen na 9 godina zatvora, koliko je već bio izdržao, te je pušten na slobodu. Dario Kordić je dostojanstveno prihvatio svoj teški križ drugostupanjske presude na 25 godina zatvora, i nosio ga, uz pomoć Krista Spasitelja, 16 godina i 8 mjeseci. Izdržao je, pun vjere, ljubavi i opraštanja, dvije trećine svoje nepravedne kazne, kada je dobio pravo na uvjetnu slobodu. Bio je uzor i blagoslov za sve druge zatvorenike, teške kažnjenike za kriminalna djela. Mnogi od njih su postali drukčiji i bolji ljudi, a neki su se i potpuno obratili. Svi njegovi zatvorski supatnici, kao i zatvorski čuvari, su se divili vjeri, ljubavi i dobroti Darija Kordića, te ga ispratili na slobodu sa suzama radosnicama. Njegovoj obitelji vlast hrvatske države Republike Hrvatske, ni Bosne i Hercegovine, nije ništa pomagala. Pomagao mu je hrvatski narod i prijatelji. Dočekala ga je predivna supruga, heroina Venera, i prekrasna, bez njega već odrasla djeca, sin i dvije kćeri, od 24, 22 i 19 godina života. Darija Kordića, velikoga Božjega čovjeka, pravednika i patnika, moralnog i duhovnog velikana, dočekao je, 6. lipnja 2014. godine, u 14 sati, u Zračnoj luci Zagreb, oduševljeni hrvatski narod, nekoliko tisuća osoba, i mnogi njegovi osobni prijatelji, među kojima je bio i mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački i predsjednik Komisije "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije.

Dario Kordić, zaogrnut hrvatskom zastavom, poljubio je hrvatsku zemlju i dirljivim riječima zahvalio Bogu i Majci Mariji na svojoj slobodi i na susretu sa obitelji, te svojim prijateljima i hrvatskom narodu na dočeku. Biskup Košić je započeo zahvalnu molitvu i blagoslovio Darija sa obitelji i razdragani narod. Istoga dana, u 18 sati, slavila se koncelebrirana sveta misa zahvalnica, sa pedesetak svećenika i tri biskupa, mons. dr. Valentinom Pozaićem, mons. dr. Ivanom Šaškom i mons. dr. Vladom Košićem, u prepunoj zagrebačkoj katedrali. Dario Kordić se najprije pomolio na grobu mučenika i nedužno osuđenoga, kao zločinca, blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Zahvaljivalo se i oduševljeno pljeskalo, a najviše molilo za istinu, pravdu i mir u našoj domovini i u cijelome svijetu, a posebno se molilo za sve žrtve ratova, bez ikakve diskriminacije i zataškavanja. Molimo se da dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, blagoslovi duhovnog i moralnog junaka Darija Kordića i njegovu obitelj, kao i da blagoslovi cijeli hrvatski narod i sve ljude cijeloga svijeta.

Zaključak

No, na žalost, u Republici Hrvatskoj ima onih skupina, dobro plaćenih iz državnog proračuna i od svjetskih moćnika, takozvanih nevladinih udruga, koje ne mogu prihvatiti samostalnu i slobodnu Hrvatsku i kojima ništa ne znači 17 godina patnje nedužnog i krivotvoreno osuđenog obiteljskog čovjeka. Oni su, u svojoj mržnji, bili pogođeni oduševljenim dočekom Darija Kordića, kojega oni nazivaju zločincem i ubojicom, a posebno su bili ogorčeni slavljenjem svete mise u zagrebačkoj katedrali. Te su udruge, koje pripadaju takozvanoj "Kući ljudskih prava Zagreb", s nazivima "Documenta", "B.a.B.e.", "Građanski odbor za ljudska prava", nedavno osnovana takozvana "Antifašistička liga Hrvatske", više udruga u okviru "Platforme 112″ i slične. Tu su organizatori Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Sanja Sarnavka, Eugen Jakovčić, Marina Škrabalo, Drago Pilsel, Predrag Matvejević, Spomenka Abveršek i slični. Oni su osmislili prosvjed protiv dočeka Darija Kordića, i to, ni manje ni više, nego baš pred zagrebačkom katedralom, navečer, 9. lipnja 2014. godine, od 18:30 do 19:30 sati. No, za tu provokaciju smo saznali mi, hrvatski vjernici i domoljubi, te smo se u isto vrijeme, nakon svete mise u katedrali u 18 sati, okupili pred katedralom kako bismo spriječili eventualno skrnavljenje hrvatske najveće svetinje, prvostolnice, Stepinčeve zagrebačke katedrale. Njih je bilo nekoliko desetaka i držali su, licemjerno, u rukama imena žrtava zločina u Ahmićima, diskriminirajući sve druge žrtve, pa tako ponižavajući i žrtve u Ahmićima. Vrijeđali su sve žrtve svojim prostotama i psovkama, osobito dr. Franje Tuđmana, koji je u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini spašavao stotine tisuća Muslimana. Hrvatska policija ih je čuvala, iako nije trebala, jer smo mi, vjernici, samo molili i pjevali vjerske i domoljubne pjesme, držeći imena hrvatskih žrtava, ali i natpise, kao "Apage Satanas!", "I nedužno osuđeni su žrtve!" i "I Krist je bio osuđen kao zločinac!". Mislili smo i na nedužno osuđenog, kao zločinca, mučenika, blaženog kardinala i nadbiskupa zagrebačkog, dr. Alojzija Stepinca. Oni su se razišli nakon pola sata, ali je ostao gorak okus da smo morali čuvati zagrebačku katedralu od tih takozvanih antifašista, kao i prije par mjeseci od razularenih homoseksualaca. Vidimo, Sveti Oče, da u današnje vrijeme smetamo mnogima, samo zato što smo Hrvati katolici i što smo vjerni Svetoj Stolici. Vidimo da se kršćani, posebno katolici, progone u velikome dijelu svijeta, posebno u više islamskih zemalja Azije i Afrike, pa, neshvatljivo, i u kršćanskoj Europi i Americi. Smetaju im i sitni križevi. Izmišljaju se skandali i naglašavaju najmanja nedjela u Katoličkoj Crkvi. Cilj im je ušutkati Crkvu u obrani svojih jasnih načela i zaustaviti je u otporu najgorem nemoralu i nepravdama. Uz Božju pomoć, vjerujemo da u svome zlom naumu ne mogu uspjeti.

Ipak, Sveti Oče, neshvatljivo je da se u današnje vrijeme, u 21. stoljeću, u kojem su svi ljudi u svijetu medijski toliko povezani i gdje su sve države uključene u organizaciju Ujedinjenih naroda i tolike druge međunarodne institucije za ljudska prava, događa tako strašno nasilje nad ljudima, kršćanima i muslimanima, gdje se u pojedinim većinskim islamskim zemljama, članicama Ujedinjenih naroda, službeno, na sudovima, na temelju šerijatskog kuranskog prava presuđuje kršćane ili kršćanke, majke obitelji, na smrt, jer su navodno izrekle neku, za većinu i po tim zakonima, neprihvatljivu riječ ili jer su se usudili slaviti kršćanske blagdane, ili jer su neki, prethodno muslimani, po slobodnoj volji promijenili vjeru, ili se žene osuđuju na smrt kamenovanjem, ili se bičuju, ili trudne i sa djetetom čekaju smrt u zatvorima, ili se prekršiteljima šerijatskih propisa odsijecaju dijelovi tijela, gdje se žene općenito teško obezvrjeđuju u odnosu na muškarce i puno toga drugog neprihvatljivog i neshvatljivog. Čudno je da institucije svijeta toleriraju takvo nasilje. No, Sveti Oče, mi kršćani ne bismo smjeli o tome šutjeti. Krist nam je rekao puno puta: "Ne bojte se!". Stoga predlažem i molim Vas da Vi, Sveti Oče, pokrenete, uz Božju pomoć, jedan humanitarni projekt razgovora sa vjerskim predstavnicima na svjetskoj razini.

Budući da veliki broj islamskih vjernika već živi u Europi, a i sve više ih dolazi iz islamskih zemalja, dobro bi bilo organizirati susret predstavnika kršćanskih crkava i predstavnika svjetskoga islama, te u bratskoj raspravi, na temeljima Biblije i Kurana, rasvijetliti nejasnoće i zauzeti jasne stavove što je prihvatljivo i najbolje za svakoga čovjeka, a što nije, te da se dogovorena pravila slobode vjere, na temeljima ljubavi i tolerancije primjenjuju jednako u cijelome svijetu, u tradicionalno islamskim i kršćanskim zemljama. Takva jedna deklaracija bi trebala biti prihvaćena u organizaciji Ujedinjenih naroda i obvezna za sve.

Bosansko-hercegovački Muslimani kao most

U pravom Božjem duhu stvaranja ozračja bratskoga suživota, ljubavi i mira između kršćana i muslimana, značajnu ulogu, kao most, mogli bi imati upravo bosansko-hercegovački, tj. europski muslimani. Oni bi to, u prvome redu, trebali primjenjivati, kao većina, u Bosni i Hercegovini i takvu toleranciju pokazati prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima katolicima.

Sveti Oče, mi Hrvati katolici, u BiH i Republici Hrvatskoj, želimo pravi suživot i dobre odnose sa našim muslimanima. Ali nas, Sveti Oče, najviše boli što i poglavar Islamske vjerske zajednice u BiH, reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović, Vama, putem Apostolske nuncijature u Sarajevu, piše prosvjedno pismo, izražava neutemeljeno zaprepaštenje dočekom Darija Kordića i traži objašnjenje. Neshvatljivo je kako je moguće da reis-ul-ulema Husein Kavazović ne razumije kako je veliki zločin osuditi nedužnoga čovjeka na 25 godina zatvora. Također, kako je moguće da on i političko vodstvo muslimansko-bošnjačkoga naroda, na čelu sa bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, Bakirom Izetbegovićem, zaboravlja na sva dobročinstva Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda, koja su im učinjena tijekom velikosrpske agresije. Oni se, kako izgleda, najviše drže sljedećih ajeta iz Kurana: ajeta 54 iz 5. poglavlja, ajeta 34 i 89 iz 4. poglavlja, ajeta 50 i 51 iz 33. poglavlja, te ajeta koji govore o vječnosti, tj. raju za muslimane, iz 2. dijela 78. poglavlja i 1. dijela 56. poglavlja. Ipak, Sveti Oče, najviše nas Hrvate katolike boli nezahvalnost vodstva bosansko- hercegovačkih Muslimana. No, kao što reče Goethe: "Nezahvalnost je oznaka slabih. Još nikada nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan.", ili kao što rekoše stari Rimljani: "Ako si rekao ‘nezahvalan', sve si rekao!". Vjerujemo da razmišljanje reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića i bošnjačkog političara Bakira Izetbegovića nije stav većine Muslimana Bošnjaka, čestitih ljudi koji sigurno ne mogu biti nezahvalni Bogu i Republici Hrvatskoj!

Sveti Oče, s ljubavlju u Kristu, uz molitvu, najveću zahvalnost, najsrdačnije Vas pozdravljam s Hvaljen Isus i Marija! Odana Vam u vjeri

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.,

predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva"