FOTO  Stolac ima svoju heroinu. Dok roditelji rade s otpadom, Romana sanja da postane profesorica njemačkog

Romana je prvo dijete u obitelji Bajrić. Njezini roditelji, s još četvero djece – dva sina i dvije kćeri – prije gotovo pet godina vratili su se iz Njemačke. Iako su ranije živjeli u Zavidovićima, odlučili su svoju budućnost nastaviti graditi u Stocu. Vjeruje se da je jedan od razloga bila tadašnja praksa izgradnje i dodjele stambenih objekata za višečlane obitelji u romskom naselju Ošanjići. No, kako izgradnja i dodjela stanova po pravilu zahtijeva duže čekanje, obitelj se naselila u prigradskom naselju Zagrad, u privatnom smještaju, kao podstanari. Roditelji, iako nezaposleni, baveći se sekundarnim sirovinama uspješno osiguravaju sredstva za najam i osnovne životne potrebe za djecu i sebe.

Romana je krenula u Prvu osnovnu školu u Stocu. Od službenih dokumenata posjeduje samo potvrdu o završenom trećem razredu osnovne škole, iako bi po dobi trebala pohađati osmi razred. Škola je pokrenula proces procjene uvjeta za pristup polaganju razrednih ispita kako bi se Romana što prije uključila u redovnu nastavu sa svojim vršnjacima. Započela je s dopunskom i instruktivnom nastavom za četvrti i peti razred. Nastavak obrazovanja ovisio je o rezultatima koje će postići na kraju polaganja tih razreda.

Romana je neumorno prihvaćala sve obveze. Nesebičnu individualnu podršku, bez ikakve naknade, pružili su joj nastavnici škole. U procesu usvajanja potrebnih znanja instruktivni rad pomogao joj je ne samo da usvoji minimalna znanja nego i mnogo više. Svaki sat provjere pokazivao je njezinu želju za učenjem. Uspjela je i s uspjehom završila polaganje ispita. Nastavila je dalje. Instruktivna nastava za šesti i sedmi razred bila je zahtjevnija, osobito u predmetima koji su joj bili novi. Posebno je izazovna bila matematika. Njezina bilježnica sadržavala je stotine zadataka. Ponekad je bilo potrebno dodatno tumačenje novih pojmova iz povijesti, geografije ili biologije. Planirana lektira i književna djela morala su biti pročitana. Na pitanje je li umorna, odgovarala bi: „Samo da još ovo naučim.“ Kod kuće joj nisu mogli pomoći.

Polaganje razrednih ispita provedeno je uz suglasnost nadležnog ministarstva obrazovanja te nesebičnu volontersku podršku nastavnika i stručne suradnice, pedagoginje Azre Krgo Turajlić, profesionalke u izradi, praćenju i evaluaciji individualnih planova podrške. Realizacija tog plana rezultirala je uspjehom na temelju kojeg se Romana uključila u redovnu nastavu sa svojim vršnjacima. U osmom razredu potvrdila je svoj talent za njemački jezik. Profesor Denis Taslidža motivirao ju je i uključio u dodatnu nastavu, a potom i u pripreme za natjecanja. Rezultati nisu izostali – Romana je dvije godine zaredom osvajala druga mjesta na natjecanju Deutsch Olympiade, 2024. i 2025. godine.

O tome Romana govori skromno – najčešće samo slegne ramenima i nasmiješi se.

Trenutno pohađa drugi razred Ugostiteljsko-turističke škole u Stocu i ostvaruje vrlo dobar uspjeh. Matematika joj ide s dovoljnim, ali iz njemačkog jezika ima odličan. Prosjek stručnih predmeta također je odličan.

Romana je i „velika sestra“ u obitelji. Brine o mlađoj braći i sestrama, provjerava jesu li spremni za školu, imaju li udžbenike, priprema im sendviče, pomaže u pisanju domaćih zadaća i ponavljanju gradiva. Svakog jutra dovodi najmlađu sestru u školu. Njezin zagrljaj prije ulaska pun je brige i sestrinske ljubavi. Kad je lijepo vrijeme, okupe se oko nje u dvorištu Romana čita lektiru, postavlja pitanja i zadatke, postaje njihova mala učiteljica. Od ove godine tu je i najmlađi brat. Tek je navršio godinu dana, a Romana se brine za njega kao prava majka – zna sve oko pripreme hrane, presvlačenja, igranja i uspavljivanja. Već ga uči brojanju i pjesmicama.

Roditelji svaki dan odlaze na posao, bave se prikupljanjem sekundarnih sirovina, njihovim sortiranjem, čišćenjem i prodajom. Često je to posao na tržnici, kamo moraju stići u ranim jutarnjim satima, već oko tri ili četiri ujutro, i ostati do večeri. Težak je to i neizvjestan posao, ali, kako kaže njezin otac, „To je pošten posao. A tko će mi dati drugi?“

Mnoge bi obitelji postupile drugačije, dijete bi nakon osnovne škole ostalo kod kuće da pomaže u poslovima. No Romana želi i zaslužuje više.

Uključuje se volonterski u aktivnosti nevladinih organizacija. Pomagala je u postavljanju izložbe povodom obilježavanja Međunarodnog dana Roma, sudjelovala u humanitarnim akcijama i projektima zaštite kulturnih spomenika u Stocu. Na pitanje kako uspijeva pronaći vrijeme za sve, odgovara: „Roditelji mi ne brane. Kažu – ako želiš, idi. Ranije ustanem, naučim i stignem.“

Ovoga ljeta Romana je posebno zabrinuta. Njezina majka morala je više puta potražiti liječničku pomoć, najprije u Stocu, a kasnije i u hitnoj bolnici Južnog logora. Nalazi su pokazali potrebu za daljnjim ispitivanjima, no Romanina majka trenutačno nema zdravstveno osiguranje. Sve preglede i lijekove moraju plaćati. Iako roditelji nastoje prikriti brige od djece, Romana to ne može ne primijetiti. Zabrinuta je i tužna, ali još predanije pomaže majci u kućanskim poslovima, brine se o braći i sestrama, redovito pohađa nastavu i uči.

Romana je bila motivacijska govornica na konferenciji Prezentiranje lokalnog akcijskog plana za unapređenje kvalitete života Roma u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Obratila se na tri jezika – materinskom romskom, hrvatskom i njemačkom. Tada je otkrila svoju želju: „Želim postati profesorica njemačkog jezika i pomagati svoj djeci.“

Kao mali poticaj za školovanje, za školsku 2024./2025. godinu dobila je podršku inicijative „Sorela“ Udruge Transformator. Ideja je bila da dvije ili tri sestre ili prijateljice zajednički doniraju po stotinu konvertibilnih maraka mjesečno, uplaćujući iznos izravno na račun. Za cijelu školsku godinu potrebno je deset parova sestara ili prijateljica – svaka uplati po deset maraka mjesečno. U vremenu prepunom apela za pomoć, ovaj mali čin solidarnosti dobiva posebno značenje.

Na pitanje što bi poručila svojim vršnjacima, djeci koja odustaju od obrazovanja, Romana kaže: „Važno je da ne odustaju od školovanja i svojih snova. I da ne gube vrijeme na nevažne stvari.“

Zasigurno, za ovakav uspjeh nije dovoljna samo motivacija djeteta, nego i podrška okoline.