Vinko Puljić: Crkva se neće odreći celibata zbog javnog mnijenja

Ima ljudi koji ne znaju da vam je otac Hercegovac, tj. da ste i vi napola Hercegovac?
Istina, moj se otac zajedno s cijelom obitelji: djedom, bakom te stričevima i tetkama doselio u Banju Luku. To je bilo poslije Prvoga svjetskog rata, gdje je moj otac služio kao vojnik. Došao je u Banju Luku i oženio se mojom pokojnom majkom Kajom, s kojom je imao trinaestero djece. Tu sam, u mjestu Priječanima, rođen i proveo svoje lijepo djetinjstvo u divnoj prirodi, ali u neprikladnim vremenima, jer to je bilo neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Uvijek kažem "moje lijepo djetinjstvo", jer sam doživio obiteljsko gnijezdo kao drago gnijezdo obiteljske ljubavi. Kako sam odrastao u Banjoj Luci, poprimio sam toliko toga od svoga rodnog kraja i zavičaja. Kako je otac došao iz Hercegovine, on ju je ponio u svom mentalitetu te je mnogo toga prenio i na nas, svoju djecu. Tako sam ja onaj "i" između "B" i "H".

Danas u vašoj rodnoj kući u Banjoj Luci žive doseljeni Srbi?
Nažalost, moji su svi protjerani iz Banje Luke. Brat i snaha su mrtvi, od posljedica rata u Kninu, a drugi su se snašli. U našu rodnu kuću uselio se jedan Srbin s obitelji, izbjeglica iz Sanskog Mosta. Nismo ga progonili jer je sirotinja i nema kamo, a u kuću našu nema se tko vratiti. Mi se godišnje okupljamo svi na očevini, na godišnju molitvu za pokojne.

Je li teško živjeti u celibatu? Ne mislim pritom na ustezanje od seksualnih odnosa, nego na život bez obitelji, bez supruge i djece...
Bračna vjernost i vjernost u celibatu ima isti temelj, a to je u ljubavi. Ako je u braku ljubav istinska, od nje se živi i vjernost nije teško živjeti. Isto tako u svećeničkom životu, ljubav prema zvanju, Kristu, Crkvi, dušama temelj je življenja celibata. Mogu zajamčiti da sam u svih svojih četrdeset godina svećeništva izgarao u svom zvanju. Nije mi bilo teško i žao svim srcem živjeti svoje zvanje, zato nikad nisam osjetio da sam u nečemu zakinut, jer sam živio i radio za toliku djecu iako nisam imao svoju djecu. Živio sam za tolike obitelji iako nisam imao svoju obitelj. Sigurno je za život vjeran u celibatu važna redovita molitva, sakramentalni život i nesebičnost u poslanju. Kad sam kao mladi župnik doživio jedno blaćenje, zadivio sam se jednom čovjeku laka morala, koji je ustao u moju obranu rekavši: "Tako nešto možeš o meni pričati, ali o našem župniku ne možeš, jer sam ga iskušao i uvjerio se da živi vjerno kao svećenik." Bila mi je to utjeha.

Hoće li Crkva posegnuti za ukidanjem celibata u jednom dijelu, tj. da on postane slobodan izbor, a ne obvezna disciplina svećeničkih kandidata?
Treba znati da ni u pravoslavnoj crkvi nema ženidbe za zaređene svećenike. Oni rede oženjene, ali kad im umre žena, nema nove ženidbe. U Katoličkoj crkvi istočnog obreda poznajemo takvu praksu. A što se tiče discipline celibata, neće biti mijenjano zbog javnog mnijenja i razvratnog pristupa moralu. Celibat – bezženstvo u zapadnoj crkvi, kao i u istočnoj, uvijek će biti put nasljedovanja Krista. Crkva je vlasna disciplinu mijenjati, ali neće mijenjati evanđeoske vrednote. Te evanđeoske vrednote uvijek će biti prisutne u slijeđenju Krista. Koliko god se želi nametnuti kriza zvanja zbog celibata, treba ipak reći da su krize puno dublje i da ih treba razmatrati šire i temeljitije.

Moram vas pitati, a vi se nemojte naljutiti: je li bilo pedofilije dok ste bili u sjemeništu? To je danas moderno i Crkvu se progoni zbog pojedinih slučajeva.
Takva glupost i zlo bilo je nešto strano. Naši poglavari bili su normalni i uravnoteženi ljudi. Mi djeca donijeli smo zdrav moral iz obiteljskog odgoja, tako da nije bilo ni primisli nenaravnim sklonostima, a kamoli činima. Zato smo zbunjeni kad slušamo potresne medijske kampanje u svijetu. U to doba bio je naravni odgoj u ljudskosti, pa tako i u spolnom odgoju. Bili smo svjesni da smo muškarci koji zrijemo i u svom zrenju činimo životni izbor za svećenički celibat. Imali smo divne duhovnike i ispovjednike te smo normalno rasli i zreli.

Kako biste postupili prema svome svećeniku da se otkrije da je seksualno zlostavljao djecu?
Vrlo je važno utvrditi stvar, a ne nasjedati pričama. Nakon sigurnog uvida, uputio bih stvar na Kongregaciju za nauk vjere i pokrenuo unutarcrkveni proces. Ako bih mogao doći do žrtve, potaknuo bih da pokrene civilni proces. Tu nema kompromisa. Također smo dobili jasne upute na tom području. Ali dobili smo jasne upute i kako bismo pomogli i sačuvali vjerodostojnost svećenika. Ipak, moram reći da ova pošast iz bogatih zemalja još nije zarazila (u posebnim razmjerima) naša područja. Kod nas je još naravan život te nema toliko tih anomalija nenaravnog spolnog života.

Što činite kad vidite da je neki vaš svećenik pogriješio, primjerice da je sklon porocima, alkoholu, kocki... Ili da je u vezi sa ženom?
Moja je obveza pastirski i očinski pomoći mu da shvati svoju pogrešku. Sretan sam ako sam otkrije da je pogriješio i napravi zaokret. Ako nema zaokreta, tada postoje crkveni propisi koji me vežu da po njima postupim. Oni koji ne žele činiti zaokret obično iz nutarnje frustracije sve živo oko sebe okrivljuju, a posebno mene. Tada me to goni da umnožim molitvu za takvoga i pozovem pojedine zajednice na molitvu, ne govoreći ime osobe.

Običnom čovjeku čini se da nije lako biti svećenikom?
Ono što se voli to nije teško biti i vjeran ostati. Problem nastane kad ljubav ohladi te revnost izblijedi. Nije svećenik svojom snagom ono što jest, nego milošću Božjom. Zato je važno s milošću Božjom surađivati. To ne vrijedi samo za svećenika nego i za bračne drugove i svakog čovjeka.