Uskrs je Isus u našoj duši

Uskrs je Isus u našoj duši
Uskrsnuvši i ustavši iz groba, Isus se preselio u Kraljevstvo nebesko što je bila pobjeda života nad smrću čime je našim dušama poklonjen spas i vječnost. U uskršnjoj noći, dok zvona zvone navještajući radost Uskrsa, srce vjernika je kao ocean koji grli i spaja sve obale i ljude svijeta. Isus je raspet na križ jer su ga  laž i mržnja optužili,  a nepravda mu sudila. U svoju obranu izjavio je: "Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (Iv 18,37). A kad su ga raspeli zamolio je svojeg oca svevišnjeg Boga: “Oče oprosti im jer ne znaju što čine.”

Vođeni Isusovim primjerom oprosta, ovom uskršnjom prigodom nećemo govoriti o onima koji su ga optužili, osudili i raspeli, nego o onima koji vjeruju u Spasitelja i svemogućeg Boga, kao i o onima koje razdire sumnja u njegovo postojanje ili nemaju stav o Bog (agnostik)  ili uopće ne vjeruju u Boga nego ga negiraju (ateist). Ako Bog ne postoji onda osim materije ne postoji ni čovjekova duhovnost. A ona ipak postoji u svakom našem djelu. I to u vidljivoj ili nevidljivoj formi, jer ljudski duh ne poznaje granice niti obitava u samo jednom obliku. Postojanje ovog svijeta i nas u njemu, dokazuje da postoji netko neizmjerno veći i od svemira i od nas. Svijet ima svoj početak nastanka. A, ako postoji početak, onda sigurno postoji i netko tko je vječan bez početka i svršetka. Netko koga mi ljudi zovemo svemogući Bog. I dok vjernik svojim vjerovanjem slavi Sveto Trojstvo (Otac, Sin i Duh sveti), ateisti imaju negaciju Boga iako nemaju razlog, a ni dokaz za tu negaciju. Pri tome im ne pomaže ni to što navodno nepostojanje Boga dokazuju naučnim metodama jer pri tome zaboravljaju; naučne metode su nedorasle Bogu i zato ga ne mogu ni dokazati ni negirati.

Do vjerovanja, kao i do negiranja, ne dolazi se biologijom, kemijskim forumulama, zakonima fizike ili matematičkim rješenjima. Susret s Bogom je ovisan o našoj slobodnoj volji. O našoj spremnosti pozvati Boga u našu dušu koju on onda rasvjetljuje svojom ljubavlju. To svjetlo ljubavi ne mogu osjetiti oni koji nemaju vjeru. I pored toga, Bog vjernicima ne dozvoljava suditi onima koji ne vjeruju. Vjernici imaju puno pravo svoju vjeru živjeti, braniti i propovijedati, ali uvijek u ljubavi i poniznosti. Nedostatak vjere kroz susrete s Bogom stvaraju u ljudima prazninu koju popunjava sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost) koji su glavni uzrok za beznađe lišeno radosti i svakog životnog smisla.

Upravo zbog ljudske izgubljenosti i lutanja, Nadbiskupski centar za pastoral mladih “Ivan Pavao II” poručuje nam:

- Danas imamo još više zgrade i šire ceste, ali manje strpljenja i uže poglede na život.
- Više trošimo, ali manje uživamo.
-
Imamo veće kuće, ali manje obitelji.
-
Činimo više kompromisa, ali imamo sve manje vremena.
-
Imamo više znanja, ali manje stavova.
-
Imamo više lijekova, ali manje zdravlja.
-
Umnožili smo svoje posjede, ali smanjili svoje vrijednosti.
-
Govorimo mnogo, volimo malo, a previše mrzimo.
-
Dosegli smo mjesec i vratili se nazad, ali nalazimo preteškim preći na drugu stranu svoje ulice i upoznati susjede.
-
Osvojili smo daleki svemir, ali ne i naš unutrašnji svemir.
-
Imamo veće prihode, ali manje morala.
-
Ovo su vremena s više slobode, ali manje radosti.
-
Imamo puno više hrane, ali sve nezdravije jedemo.
-
Ovo je vrijeme u kojemu trebaju dvije plaće za svaki dom, ali se broj razvoda povećava.
-
Ovo je vrijeme ljepših kuća, ali i više razorenih obitelji.
-
Nosimo čistu i ispeglanu odjeću, ali naši su umovi i srca zarobljeni brigama i problemima.

Sva ova navedena praznina, tjeskoba, samoća i besmisao najbolji su svjedok naše udaljenosti od Boga. Za to slijedi jedna poučna priča za sve one koji negiraju ili imaju sumnju u postojanje Boga, u postojanje Isusa Krista i njegovo uskrsnuće, a time negiraju ili sumnjaju i u spas svoje duše:

VJEROVANJE I VJERA:

Razgovor dva još nerođena blizanca u majčinoj utrobi:

Vjeruješ li u život poslije rođenja?

Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato kako bi se pripravili na život poslije rođenja.

To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?

Ne znam točno, ali uvjeren sam s više svjetla i moći ćemo hodati i jesti svojim ustima.

To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.

Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada.

Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas.

Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?

Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali.

Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.

Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.......”

I vjernici su uvjereni! Nas život tek počinje kad  Bogu i Isusu, dozvolimo prisustvo u samim nama.

Zamislite rođendansko slavlje s bogatom trpezom, a onaj čiji je rođendan uopće nije tu prisutan niti je pozvan?! Možemo li u tom slučaju govoriti o radosti namijenjenoj u čast slavljenika?! Isto tako nije Uskrs bogata trpeza, okupljanje i pjesma, ako na uskršnje slavlje nismo u svoju dušu pozvali i prisustvo slavljenika Isusa. Pozovite ga k sebi i Spasitelj će sigurno doći.

Sretan Uskrs

Crovata/posavski-obzor.info