PROPOVIJEDI B Cvjetnica

1. U Markovom Evanđelju, u pasionskoj pripovijesti stoji, da je Isus glasno uzvikao.
Ja vas danas pozivam da dozvolite ovaj krik, da čujete ovaj krik, da ga osjetite, dok ne isčezne.

2. Ovaj Isusov krik, prije nego što je umro, jest izazov njegovog ljudstva. Taj krik nije krik pobjede, niti imponirajuća gesta, niti programatska riječ, već izraz duboke bespomoćnosti. «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?»
Zašto - i da ovo pitanje produžim - da li je moj život bio život za druge, a sada sam iznemogao? - pogrđen i ismijan za moju angažiranost!
Zašto sam osnovao zajednicu i bio za moju obitelj uvijek tu, a sada osjećam izolaciju - najdublju samoću - ostavljen na cjedilu od mojih prijatelja!
U napuštenosti i izgubljenosti obraća se Isus Bogu u direktnom govoru (...da li si me ti ostavio...) Da li je tražio od njega odgovor?
Ili je to izraz dubokog povjerenja u Boga (moj Bože...), s kojim se pojašnjava?

3. Markovo Evanđelje ne završava sa smrtnim krikom, već sa spoznajom glavnog satnika koji ga je vidio umirati: «Zaista, ovaj čovjek bijaše božji Sin.»
Satnik koji nije pripadao grupi učenika, prepoznao je Isusov odnos s njegovim Ocem. Isus, koji u slomljenom i neuspjelom životu konačno sve predaje (što je u toj situaciji sve?) Isus, koji svoju svu (zadnju) snagu ispoljuje u tom kriku, u povjerenju da je Bog, onaj Bog koji sluša i čuje.
Krik nije zamuknuo.

Marlene Laaber (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

PROPOVIJEDI B
Cvjetnica
Lopez Weißmann

Isus i njegov Otac
Prvobitna zajednica prenosi nam samo na manje mjesta neprevedene izraze Isusa na aramejskom jeziku. Jedan od njih je oslovljavanje «ABBA» - «oče». Ovaj «ABBA» - kod nas je najprije s «papa» uspoređen - predstavlja jedan intimni odnos jedan prema drugomu. Židovstvo Staroga zavjeta isključuje s ovom intimom mogućnost, da se ova riječ dovede u vezu s Bogom, jer tako nešto se ne dostoji čovjeka. Da je Isus tako molio i tako izrazio svoj intimni odnos prema Bogu, prvo kršćanstvo je to htjelo zabilježiti, te nam je ovu riječ prenijelo u njenom prvobitnom obliku.
Po svjedočenju Evanđelja Isus stoji u jednom drugačijem odnosu prema Ocu nego mi. To je jedinstven odnos - sina prema Ocu. On je jedini Sin kojemu je Otac sve objavio, kako bi i nas učinio kćerima i sinovima. (usp. Mt 11,27) Stoga može Isus, s jednom nevjerojatnom punomoći zahtijevati da kaže riječ Božju i djelovati umjesto Boga.
Kao sin, Isus je slika, ikona Boga. (usp. 2 Kor.4,4) U njemu nam se posve otkrio Bog, kao Bog u ljudskom liku. Stoga mi ne možemo, kršćanski gledano, govoriti o Bogu bez Isusa Krista. Isusov odnos, otac-sin, pripada u vječno biće Boga. Isus je vječni Sin Boga, kojega je on poslao u svijet, kako bi postala stvarnost ono, za čim smo mi ljudi već uvijek žudjeli i čemu smo se nadali. Kada je božji Sin, Krist, postao čovjekom, ispunila su se naša nadanja i žudnje.
«Nitko ne poznaje Sina nego Otac, a Oca nitko ne poznaje nego Sin i onaj kojemu Sin hoće objaviti» (Mt 11,27) Iako se ovaj Isusov odnos s Bogom razlikuje od odnosa svih drugih ljudi, on ne zahtijeva za sebe ovu posebnost, već hoće prihvatiti nas ljude u osobni odnos s Bogom, tako da mi smijemo s Isusom i u njemu reći «ABBA» - «OČE».

Lopez Weißmann (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)