PROPOVIJEDI B 5. Uskrsna nedjelja

vjera, molitva, RAK, pobjeda, duhovnost, zdravlje, uticaj na zdravlje, zdravlje čovjeka, molitva, molitva za zdravlje, molitva krunice, religija, religija, vjera, molitva, 40 dana za život, Mostar, molitva, molitva, vjera, čovjek i vjera, religija, vjera, spoznaja, religija, čovjek i vjera, Papa Franjo, homilija, vjera, čovjek i vjera, život u vjeri, put Isusa Krista:, Isus, evanđelje, Njemačka, crkva, vjera, katica kiš, duhovna obnova, Gorica, Grude, katica kiš, mir, katica kiš, katica kiš, propovijed, katica kiš, molitva, katica kiš, strah, katica kiš, katica kiš, katica kiš, molitva, očenaš, Papa, Papa Franjo, katica kiš, propovijed, katica kiš, katica kiš, propovijed, katica kiš, propovijed, katica kiš, propovijed, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, katica kiš, propovijed, katica kiš, propovijed, katica kiš,

Plodove donositi

Strah od vatre
Prije nekoliko godina vodio sam biblijski razgovor s jednom malom grupom o slikovitim riječima o vinovom trsu i lozama. Ja sam izabrao ovaj biblijski tekst, kako bi produbio životnu sliku odnosa jednog kršćana prema Isusu Kristu. Na moje iznenađenje ostala je većina ovih ljudi iz razgovorne grupe kod - prijetnje od vatre. «Tko ne ostane u meni, baca se kao loza i osuši se. Tada se skupljaju te loze, bacaju se u vatru i izgaraju.» Za njih je slika izgaranja osušenih loza bila jača nego impuls trsa koji je davao život. Mi smo po tom još dugo razgovarali o mogućnosti neplodnosti, nas kao kršćana. Pri tome je stajala osobna nesposobnost svakog pojedinca na prvom mjestu. Uništenje je stvaralo strah.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Strah od pakla
S tim smo razgovorom došli do jedne strane kršćana, koju mi u današnje vrijeme često potiskujemo. To što su propovijednici o paklu u prošlim vremenima mnogo toga «dobroga» učinili, danas je ostalo u pozadini. Možda je to ovisilo o sredstvima o kojima je mogućnost neuspjeha bila polemizirana. Ja odbijam da se radi sa strahom. Za to mi je šteta vijesti o dobrom Bogu. Vatra, slikovite riječi o trsu, nije vatra pakla niti paklenog jezera u kojem neumrle duše trpe vječne muke. To je samo vatra na polju u kojima bezvrijedni otpaci bivaju odstranjeni. U predstavljenom mjestu pisma, ne radi se sigurno o špekulaciji sa slikama o opekotinama i sadističkom mučenju kroz vatru, već se stavlja vidljivo mogućnost promašenog smisla i bespotrebnosti pred oči, koja može zadesiti svakog čovjeka, kada načini bilancu svoga života.
Ja se pitam uvijek iznova, da li je nama kršćanima dovoljno svjesna nužnost i prioritet donošenja plodova. Po plodovima koje donosimo, bit će naš život jednom mjeren. Pri tome stojimo mi također pod pritiskom uspjeha. Zahtjev donošenja ploda ne važi samo za pojedinca u smislu «spasi svoju dušu», prijašnja glavna misao narodnih misija, već vrijedi za cijelu crkvu kao cjelinu, a također i za svaku pojedinu zajednicu.

Stari i novi trs
Bilo bi jednostrano i prekratko, kada bi mi slikovite riječi o trsu i lozama, s nastojanjem da se ostane u bliskom odnosu s Kristom, razumjeli jednostavno, individualno i osobno u smislu: «Potrudi se da ostaneš u kontaktu s Isusom Kristom, kako ne bi zakržljalo i izgubilo se tvoje mistično jedinstvo s njim.» To je samo jedna dimenzija Isusovog govora. Po mom mišljenju, još važnije postaje vidljivo, kada to stavimo u odnos sa Starim zavjetom. Slika o vinovom trsu nije nova. Proroci (npr. Iza 5:1ff, Jer 2:14) usporedili su Izraela s vinogradom ili vinovim trsom. Bog je vinogradar. Njegov narod ne donosi odgovarajuće plodove... Kada Isus za sebe tvrdi: «Ja sam pravi vinovi trs», time zahtijeva i ima pravo, da je izdanak novoga božjega svijeta. Učenici koji s njim ostaju u odnosu, donose željene plodove. On i njegovi učenici su novi božji trsovi. Bog je vinogradar. On njeguje svoj vinovi trs, čisti ga, obrezuje, što se osušilo i nepotrebno je...

Zašto trebamo kršćane?

Zašto trebamo crkvu?
Mi se trebamo upitati s istom strogošću, da li crkva u pojedinim zajednicama ima pravo smatrati se novim vinovim trsom, koji donosi očekivane plodove. O čemu se radi u životu naših zajednica? Ne kružimo li mi prečesto jednostavno oko nas samih, za naš nutarnji mir, (za nas same) za lijepe i odgovarajuće fešte, za naš lijepi suživot, za župsku feštu itd.? Ima li naš život, kao kršćanske zajednice odražaja na javnost, na društvo? Ne vraćamo li se mi nazad? Npr. po pitanju savjetovanja? Istovremeno se smatramo u našem društvu kao nepotrebnima. Nas se očigledno više ne potrebuje. Ljudi okreću leđa crkvi. Oni promišljaju, da li se isplati plaćati relativno visoku članarinu, a za mali učinak. Ne moramo li mi već jednom vagnuti razmišljanje, da je ovdje Bog, kao vinogradar na djelu i s njegovim vinogradarskim nožem odsijeca suhe izdanke, jer su one nepotrebne?
Isus zapovijeda učenicima: Ostanite u meni, tada ću ja ostati u vama. I: tko ostaje u meni i u kome ja ostajem, donosi obilan plod; jer rastavljeni od mene ne možete ništa učiniti. Pri tome se radi o većem nego samo o mistificiranom jedinstvu s Kristom, o višem nego samo o jednoj osobnoj pobožnosti. Ostati u Kristu znači: ostati na njegovom tragu, njega slijediti u djelu, u drugom smislu, njega oponašati. Kršćani koji žive kao on, donosit će plodove.

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)