PROPOVIJEDI B 5. Korizmena nedjelja

Zašto govoriti o boli
Poslije jedne Službe Božje došla je k meni jedna mlada žena i rekla, da se moja propovijed nije slagala s «Veselom viješću». Toga dana pokušao sam prenijeti moje razumijevanje o važnosti križa i boli za našu vjeru. Mlada žena mi reče: «Vi ste jedan veseo čovjek, kako ste mogli za vašu propovijed izabrati tako žalosnu temu?»
Ja sam završio tada moju propovijed s riječima: «Izgleda mi važno da je jedna kršćanka ili kršćanin u stanju osjećati bol koja pripada ljudskom biću. Jedan kršćanin treba biti u stanju suosjećati solidarno zajedništvo s patnjom drugih ljudi. Tako kao što je Isus na križu uzeo patnju svijeta na sebe.»

Strah od propasti
Propast i neuspjeh su najbolji učitelji; uspjeh nas ne uči ničemu na duhovnom polju. Isus kaže. «Ako pšeničino zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako pak umre, donosi obilan plod». Mi imamo strah od neuspjeha, jer hoćemo voditi. Mi hoćemo često put moći. Ali jedina pravila koja nam je Isus dao, bila su pravila nemoći. Da li mi to hoćemo ili ne, put križa je jedan put propasti i neuspjeha. Stoga i Pavao govori također o ludosti križa.

Obilan plod
Isus tvrdi da je umiranje preduvjet za donošenje ploda. Očigledna slika riječi o zrnu pšenice koje ugiba i donosi plod, svjedoči temeljito o Isusovom držanju. On nije htio da čovjek ostane sam, već je bio u stanju za njega položiti svoj život. To je za mene veličanstveno, da se kršćanstvo usudi, Boga nazvati janjetom, koje se posve predaje. Njegova bespomoćnost ostavlja utisak. Ova riječ o donošenju ploda važi za svakog kršćana. Radi se o pitanju, pod kakvim uvjetima može čovjek postići istinit i ispunjen život. Onaj tko «svoj život ljubi» i uvijek želi pripadati dobitnicima, koji uvijek tvrdi da ima pravo ili da posjeduje cijelu istinu, taj će ga (život) izgubiti. Onaj koji svoj život na ovom svijetu ne gleda kao apsolutnu vrijednost, koji ne ide putem moći, taj će ga dobiti. Život živi o poklanjanju sebe i puštanju sebe. To je škola žrtava u kojoj mi možemo ponešto naučiti; to nije škola pobjednika, niti škola apsolutne sigurnosti.
P. Christoph Legutko (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

Naučiti se živjeti i umirati
Mnoge ljude poznaješ više ili manje površno. Ali jednog čovjeka moraš temeljito poznavati, pa niti tada nećeš moći imati dobar uvid u njegove osjećaje, nećeš znati zašto njegove strasti ponekad provaljuju iz njega poput vulkana. Ima jedan čovjek s kojim ti svakodnevno valja živjeti i kojega se ne možeš tako lako otarasiti. Taj čovjek sjedi u tvojaj vlastitoj koži. Taj čovjek si upravo ti sam.
Sada ću kazati nešto posve neuobičajeno: da bi se naučio živjeti, moraš se naučiti umirati. Da bi bio sretan moraš se odreći mnogih stvari. Između ostalog, moraš se osloboditi svoje sebičnosti, svoje bolesne svojeglavosti, svoje požude.
Ali kako to postići? Ne smiješ poduzimati nikakve glupe korake. Tvoj uobičajeni dnevni život je tvoj najbolji učitelj. Uvijek jedno te isto, ista lica, isti poslovi. Ista svakodnevna ozlojađenost, neizbježna trvenja. Uvijek iste želje koje nije moguće ispuniti. Uvijek isti nesporazumi i neuspjesi. Na svemu tome ti ćeš se brusiti poput dijamanta. To je bolno, naravno, katkada je gotovo nemoguće izdržati. Ali postoji samo jedan put kojim se dopire do unutarnjeg mira, put koji vodi sjenovitom stranom križa. To je put uskrsnuća, put vječne radosti.

Phil Bosmans

Život izgubiti i zadobiti
Veliki paradoks života sastoji se u tome što onaj tko je život izgubio, život zapravo dobiva. Taj paradoks potvrđuje se u mnogim najobičnijim situacijama. Ukoliko se mi previše navezujemo na svoje prijatelje, mi ćemo ih sasvim sigurno izgubiti. Ukoliko pak svoje odnose ne opterećujemo željom za posjedovanjem, zadobit ćemo brojne prijatelje. Borimo li se svim silama za ugled u društvu, zacijelo ćemo ga izgubiti, taman kad smo pomislili kako nam je to pošlo za rukom. Ukoliko ne težimo za tim da postanemo ugledni i poznati, može uspomena na nas potrajati i poslije naše smrti. Želimo li uvijek biti u središtu pozornosti, najvjerojatnije ćemo završiti kao sporedna figura. Ukoliko smo pak dovoljno slobodni da budemo ondje gdje nam je oduvijek mjesto, često ćemo se naći u samom središtu zbivanja.
Darovati svoj život drugima je velika, najveća umjetnost života. Tim činom zadobivamo život.

Henri J.M. Nouwen