PROPOVIJEDI B 3. Uskrsna nedjelja
Shalom (mir vama)
Današanje Evanđelje priključuje se sadržajno prošloj nedjelji. Doživljeno, koje nam se objavljuje, tjera «učenike iz Emausa» nazad u bliski krug jedanaestorice, u Jeruzalem. Uplašenim učenicima se jednostavnim riječima objašnjava, što su učenici iz Emausa doživjeli i kako su prepoznali Isusa po lomljenju kruha. Još uvijek uplašeni i zabezeknuti učenici diskutiraju o ovoj obavijesti i tada Isus sam dolazi, iako su vrata bila zatvorena, u prostor i kaže «shalom» (mir vama).
Do danas je to svakodnevni pozdrav Židova: «Mir vama». Tko je čitao Karla Maya, taj prepoznaje ovaj pozdrav i odatle «salem aleikum!» Na našim paralelama bi se reklo:»Grias euch» ili tako slično. Upravo ovaj pozdrav čini mi ovu pripovijest o uskrsnuću tako ljudskom i «zemaljskom» - pored svih teoloških dubina. Isus ne dolazi s fanfarama i trubama, već jednostavno odjednom je tu i obraća se svojim prijateljima s bliskim riječima. Ja si mogu predpostaviti da su se učenici vrlo uplašili. Neka prevođenja izvještavaju, da oni nisu vjerovali da vide samo «duha», već «utvaru». Iskreno, ja bih se također plašio, kad bi moja pokojna baka najednom stala pred mene i rekla: «Pozdravljam te moj dječače». Iako bi meni osoba i riječi bile poznate, ja bih se uplašio.
Nevjerojatno postaje shvatljivo
Kao već kod Evanđelja prošle nedjelje, Isus pokazuje njima svoje ruke i noge. Luka ne priča o znakovima rana, ali najviše od Ivana saznajemo, da Uskrsli nosi biljege rana. Uskrsnuće Isusovo nije uništilo doživljaj Velikog petka. Mi to isto osjećamo u našoj svakodnevnici. Jedno pomirenje poslije svađe ne eliminira uvrijedljivi događaj, ali mi ga možemo vidjeti u jednom novom i drugom svjetlu. Blistavo svjetlo uskrsnog jutra ne poništava tamu i noć Velikog petka, ali dopušta, vidjeti ovaj događaj na novi i drugačiji način. Isus zapovijeda zbunjenim učenicima da dotaknu njegove «ruke i noge» i kaže im: «Shvatite, ja sam osobno!» Ja nalazim da je to jedna lijepa i vidljiva igra govora: - prihvatiti i shvatiti - dodirnuti - i neshvatljivo, nevjerojatno postaje prihvatljivo i vjerojatno. Uskrsnuće postaje «dohvatljivo», ono dobiva «kakavoću stiska ruke».
Željeni snovi
U mom životu postoji također jedan takav doživljaj. Sa 12 godina sam stajao zajedno s mojim roditeljima ispred bečke katedrale i slušao zvon zvona. Ja sam im tada rekao, da ja hoću bezuvjetno imati ključeve ove crkve. U tajnosti sam već tada imao želju, napisati jednu knjigu o toj katedrali. Moj «ujak-pisac» bio je moj primjer (idol). Ja sam postao, obilaznim putem sakristan, te crkveni arhivar - kvaliteta ključeva se naočigled poboljšavala i tada sam dobio - posve neplanirano - zadatak da napišem knjižicu o bečkoj Stjepan-katedrali. Više od dvije godine trajao je taj posao. Uzorci i redateljski sastanci, razgovori s fotografima izmijenjivali su se, bili naporni i crpili mi živce i energiju. Tada je bilo gotovo: mogao sam sve dati u tisak. Usred moga preseljenja u novi stan, pozvao me je direktor sakristije: «Danas će biti isporučene prve knjige». Ja sam otrčao u katedralu, vidio knjigu i nisam mogao vjerovati, da je moje ime tu stajalo. Uzeo sam tog novog vodića crkve u ruke, prelistao ga, pročitao iz njega i najednom: To je bila moja knjiga i zajedno s «dobrim» ključem ispunio se moj san iz djetinjstva. Ja sam napisao moju knjigu i posjedujem ključ koji zatvara mnoge ključaonice katedrale.
Još intenzivniji je bio taj doživljaj u mom osobnom životu. Principijelno sam stidljiv čovjek i napustio sam - potkraj dvadesetih - nadu da ću upoznati jednog dragog čovjeka. Kada sam prestao «sanjati» o «velikoj ljubavi» i za nju moliti, posve neplanirano sam naišao na «moju ljubav»...
Ja nisam mogao niti zamisliti, da ću upoznati jednog tako dragog čovjeka, koji me razumije, želi i ljubi. Kada sam ga dohvatio, dotakao i mogao osjetiti - tada se ostvario moj životni san.
Uništeni snovi
Učenicima je bilo vjerojatno slično: oni nisu mogli niti htjeli vjerovati da se njihov san porušio. Ali, makar je jedan stajao ispod križa i doživio uništenje posve blizu. On je mogao dati svjedočenje: svršeno je. On je u bolovima i vikom umro na križu. Karta na koju smo igrali bila je kriva.
Kod doživljaja, kojeg nam pripovijeda današnje Evanđelje, postao je stvarnost njihov tajni i posve neverojatan san: Vaš «Kyrios», vaš «Gospodin» je uskrsnuo; on je novi, drugačiji, ali ipak prepoznatljiv i dodirljiv, on je - tu. Oni nisu mogli shvatiti; tek kad su Isusa dotakli, postalo je sve shvatljivo. Neshvatljivo je postalo shvatljivo.
San i svakodnevnica
Ali kao što je s ljubavlju, tako je i s vjerovanjem. Mi nemamo garaciju da će nam ovaj čovjek - da će naša vjera opstati. To je svakodnevnica, daleko od «životne svadbe» i daleko od uskrsnih doživljaja, koja zahtijeva našu dosljednost, naše povjerenje, našu vjernost. Nije oduševljenje veličina, već vjernost koja nam pomaže cijeli život da živimo ono u što smo se upustili u času oduševljenja i što smo tada obećali.
Luka pripovijeda dalje da je Isus molio učenike da mu daju nešto za jelo i «on je jeo pred njihovim očima». To je svakodnevnica. Teološki se može reći da je «zajedničko blagovanje» slika, smisao Euharistije. Za mene je to mnogo više - slika, smisao svakodnevnice. Jelo i piće spadaju u osnovne potrebe ljudskog života.
Što koristi, ako napišem lijepu knjigu koja se ne prodaje dobro i ja ne dobijem pozitivni odjek? Što koristi ako sam zaljubljen, a ta zaljubljenost se ne prenosi u svakodnevnicu, ne pretvara se u ljubav i ne dokazuje se?
U Evanđelju izlaže Uskrsnuli tada - kao u pripovijesti iz Emausa - učenicima Pismo u kojem on njima «otvara oči». Nama se također često otvaraju oči. Mi prepoznajemo u nekoj situaciji, najednom na osnovu jednog doživljaja, o čemu se radi, kakav je zaista ljubljeni čovjek, kakvoj smo varki podlegli ili koje skrivene poruke mi možemo razumjeti.
Isus spominje sadržaj Pisma kojim objašnjava svoje povjerenje, tri značajne teme: prvo muku Mesije, drugo njegovo uskrsnuće, treće da u njegovo ime slijedi propovijed o obraćenju i oproštenju i to svim narodima. Pri tom je važno da ta (poruka) pođe konkretno od okupljenih učenika.
Svjedočenje
Današnje Evanđelje završava riječima: «Vi ste svjedoci toga». Ovaj zadatak se odnosi i na nas. Mi smo isto svjedoci Radosne vijesti, jer je Bog nevjerojatno učinio stvarnim.
Kada se životni snovi ostvare, kome ćemo to pripisati? Nama samima, slučaju, Bogu? U jednoj pjesmi se kaže: Ponekad mi slavimo u pola dana uskrsnuće...
Mi smo svjedoci za našu ljubav i oduševljenje koje se u svakodnevnici dokazuje i ostvaruje. Ona je nešto posve svakidašnjega. Ona je Božji dar. To treba i posvjedočiti.
Reinhard Gruber (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)