PROPOVIJEDI B 3. Nedjelja kroz godinu

PROPOVIJEDI  B 3. Nedjelja kroz godinu
Mijenjam bicikl za porše
Prije nekoliko godina bio sam u Insbruck-u biciklom na putu u kupovini. Pri izlasku iz jedne radnje spriječila su me jedna brza sportska kola, koja su bila parkirana ispred ulaza u robnu kuću. Kada sam ja s mojim natovarenim «žičanim magarcem» obilazio oko poršea, vratila se vlasnica, te držeći ključeve automobila meni ispred nosa, upita me smiješeći se, da li bi htio mijenjati bicikl za njenog poršea. Ona je uživala očito u mojoj zbunjenosti zbog neočekivane ponude.
Slično iznenađeno se osjećala ona na moje sponatano odbijanje. Moja prva misao bila je: Što bih ja učinio s ovim skupim kolima? Za mene su bila ona za nekoliko brojeva prevelika. Ja bih se nelagodno osjećao kada bih njima vozio uokolo. Ja si ne bih mogao priuštiti niti vožnju niti održavanje ove naprave. Dama je bila zbunjena kao i ja što me je tako malo oduševljavala njezina ponuda. Ovaj doživljaj mi se još dugo motao po glavi. Kako bi priča dalje tekla kad bi ponudu prihvatio? Shvatio sam kako mogu osobne predodžbe o vrijednosti biti različite. Ono što je za nju bio izražaj životnog standarda, možda čak i životne radosti, za mene je prije ovo bio teret.

Kada vrijednosti stoje naglavačke
Mi smo navikli stvari s kojima se dnevno ophodimo, mjeriti prema njihovoj vrijednosti. Malo nam je jasno, da vrijednosti ovise o trenutačnoj okolnosti. U gladnim vremenima poslije rata, bili su mnogi ljudi spremni, zamijeniti skupe vrijednosne stvari za živežne namirnice. «Jedan konj! Jedan konj! Jedno kraljevstvo za konja!», kaže kod Šekspira Ričard III.
Prije nekoliko godina posjetio sam jednog prijatelja na smrt bolesnog. Toga dana -bio je to jedan od prvih ugodnih proljetnih dana- poslije nekoliko nedjelja, kako nije mogao ustati, bio je on po prvi put u položaju za kratko vrijeme sjediti na sunčanoj terasi i uživati u pogledu na vrt u dvorištu bolnice. Oko jednog jezerca gegalo se par pataka, a proljetno cvijeće pružalo je sliku buđenja života. Moj prijatelj je primijetio stvari koje ne bih ja, bez njegovog upućivanja primijetio. Kroz njegovu bolest i spoznaju o njegovom ograničenom životnom vremenu, vidio je novo buđenje života s drugim očima nego ja.

Teološka panika kraja
Pavao daje u prvoj poslanici Korinćanima nekoliko uputa, koje bi kod nas danas izazvale čuđenje. «Tko ima ženu, neka se u budućnosti vlada kao da ju nema», čuli smo u čitanju. «Tko plače, kao da ne plače, tko se raduje kao da se ne raduje..., jer obličje ovoga svijeta prolazi.» S mnogim kršćanima prve generacije očekivao je Pavao da će se Isus Krist uskoro vratiti, da usavrši svijet. U njegovim očima se mnogo toga nije više isplatilo, što je većini drugih ljudi bio važan oslonac i često bio glavni sadržaj njihovoga života. Iz toga položaja je bilo razumljivo, da njima mijenjanje svijeta, kao ukidanje ropstva, nije bilo od velike važnosti. Pavao se prevario. On je pošao iz krivog stanovišta. Nadvladanje socijalnih nepravilnosti je sada centralno zalaganje kršćanske etike. Brak i obitelj uživanju u kršćanskom svijetu veliko vrijednosno štovanje. Uvod u dokumenta Koncila 2. Vaticanum-a preko crkve u svijet, suprostavlja se savjetu apostola Pavla. Ovaj uvod zahtijeva od kršćana, da dijele radost i nadu, žalost i strah ljudi. Ipak trebamo biti zahvalni Pavlu na njegovoj zabuni. Iz te zabune, kritizirao je on ljude koji su ovisni o braku i obitelji kao sadržaju života, o posjedu, o pretrpljenoj nevolji, o tzv. životnoj radosti. On pokazuje njima kako je to relativno u odnosu na skori kraj svijeta.


Istina

Poradi svoje zabune, predočio nam je Pavao, kako je poredak vrijednosti ovisan o pojedinoj situaciji dotičnih ljudi. Tko je čitao Pavla, bit će oprezan pri konstrukciji hijerarhije vrijednosti i pripisivanju apsolutne valjanosti. S Pavlom će on (moći) opomenuti, da se nada u ispunjen životni sadržaj ne stavlja samo na uspješnost braka i obitelji, posjeda i blagostanja. Kod štovanja vrijednosti braka i obitelji, ne vidimo mi one koji -iz bilo kojih razloga- nisu u stanju živjeti u braku ili osnovati jednu obitalj. Mnogi ljudi su često, zbog velikih očekivanja u partnerskom životu preopterećeni. Jedan strašan broj brakova slama se na tim velikim očekivanjima.
Pavao nas upozorava, da je naš poredak vrijednosti nešto posve prolazno. Kao Korinćani jednoć i mi se nalazimo u iskušenju, da očekujemo konačnu sreću od prolaznih stvari. Pavao poziva u sjećanje: Obličje ovoga svijeta prolazi.

I odgovornost
Kod Pavla je malo rečeno da mi ne preuzimamo dovoljno odgovornosti za oblikovanje ovoga svijeta ako imamo samo u vidu njegovu prolaznost. Život mnogih ljudi traje 70, 80 ili 90 godina i svijet postoji 1900 godina duže nego što je to prva genaracija kršćana pretpostavljala. Radost, žalost, odnos i posjed su važni sadržaji našega života.
Vjerujem da je potrebno oboje: ljudi koji su oduševljeni vrijednošću budućega svijeta, te kao učenici Isusovi ili Pavlovi, ostavljaju sve, kako bi mogli svojim cijelim životom za to položiti svjedočenje. Potrebni su i oni ljudi koji dijele radost, žalost, strah i nadu ljudi koji u ovom životu (kojeg mi promatramo kao dar Božji) vide onaj smisao i sadržaj pruženog od Stvoritelja. Potrebni su ljudi koji oblikuju ovaj svijet, usprkos svake prolaznosti i tako polažu svjedočanstvo za vrijednost Stvoriteljeva djela i smisao odgovornosti ovoga svijeta.

P. Hütter Hans (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

PROPOVIJEDI B
3. Nedjelja kroz godinu
Martin Leitgöb

Bog i ubrzano društvo

Bajke i njihov glas
«Ne pričaj mi priču» - tako reagiraju odrasli, ponekad živčano, kada djeca počinju muljati i jednu priču za drugom «izvlačiti iz šešira». Ipak: djeci se pripisuje mala sklonost za basne i bajke, te mnogi roditelji pokušavaju pospješiti fantaziju svoje djece. «Ozbiljnost života dolazi i onako dosta rano», kaže uzrečica. Ali kod odraslih bajke nemaju dobar glas. To stanje ne može se niti promijeniti, iako se mnogi pisci u ovo vrijeme okreću toj literarnoj vrsti i time postižu značajne uspjehe. Folke Tegetthoff ili Michael Köhlmeier su dobri primjeri za to.

Možda imaju samo zato uspjeh takove nove knjige bajki, jer ljudima u njihovom svakidašnjem životu nešto nedostaje. Oni prihvaćaju fantastične i osjećajne priče te si time naprave lijepu večer, jer fantazija i osjećaj imaju premalo mjesta u njihovom životu. Ali po danu važi opet da se utješno može zaboraviti mačak u čižmama, patuljak i princeza na grašku, kada se upravo kontroliraju izvodi s računa, kada se traži posao ili u robnoj kući kupuje za slijedeći tjedan. Odisej i Penelopa također tu ne mogu u takvim situacijama naročito pomoći. K tome vide mnogi koliko bajke imaju istinitu jezgru. Ali da se istina jedne bajke može prenijeti u život, to je realistima ipak jedna riskantna igra.

Teološka bajka
«Ne pričaj mi priču!» Na taj zahtjev, koji nam još iz djetinjstva zvoni u ušima i naš život kao odraslih osoba manje ili više formira, ne drži se liturgijski plan čitanja izražajno ove nedjelje. Ono nam priča jednu teološku bajku. Priča o proroku Joni koji polazi u strani grad Ninive. Kažu da je trabalo 3 dana da bi se Ninivu obišlo. Jona ide u taj grad i tamo na zahtjev Boga treba propovijedati za obraćenje i pokoru. Zaista jedna teška misija, jer se taj grad može zamisliti, slično današnjim velikim gradovima ili današnjem društvu. Ili bolje rečeno: Mi smo pozvani naše današnje društvo razumjeti kao tu Ninivu.
Ali kakvo je naše društvo? Pri promjeni godine u novinama su izašle mnoge analize. Jedno promatranje koje je tamo uvijek ponovno udaralo u oči i djelomično bilo dobro komentirano, bilo je, da mi živimo u jednom «ubrzanom društvu». S našim ručnim telefonima može nas se uvijek pozvati. S elektronskom poštom možemo mi poslati vijesti oko cijelog globusa. Pokretne trake rade dan i noć, jer se mora biti sposoban za konkurenciju. Pritisak na poslu biva uvijek jači. Kako bi stigli u veliku robnu kuću ili navečer tumarali po zabavnom dijelu svijeta, vozimo se rado duže vremena automobilom. Moderna tehnika omogućuje: uvijek brže, uvijek višlje, uvijek jače - i to uvijek u kraćem vremenu. To je naša Ninive. Istina malo pretjerano, ali ipak ne tako netočno. Prorok Jona ide u grad i dogodi se nepredviđeno. Iako on Ninivljanima izgleda vjerojatno kao s drugog planeta, grad se obraća u jednom danu po njegovoj propovijedi. Izgledalo je da su satovi Ninive bili zaustavljeni i jedna meditacija se proširila gradom. To što je prije formiralo život, sada se izostavlja. Kralj je pozvao: «Svi ljudi, životinje, stoka, ovce i koze ne trebaju jesti, niti pasti, niti vode piti. Oni se trebaju zaviti u pokorničke haljine, ljudi i životinje. Trebaju glasno zazvati Boga i svaki se treba obratiti!» Može li biti da je Jona postavio pitanje Ninivljanima, što zapravo daje oslonac i smisao njihovom životu, što ih nosi. I može li biti da su Ninivljani bili dirnuti takovim nezgodnim pitanjima, jer su uvidjeli da su se to rijetko upitali u njihovom svakidašnjem poslovanju.
Danas ovo pitanje u svakom slučaju izgleda vrlo zagrižljivo. Zašto živim? Što daje mom životu oslonac i smisao? I k tomu osnovnom pitanju priključuje se konačno još mnogo pitanja: Kako ću pronaći put iz običnog, brzog poslovanja u novu kulturu polaganosti? Kako ću izgubiti moju nesposobnost za fantaziju i za osjećajnost? Možemo li mi stvoriti društvo u kojemu postoji više socijalne topline? Kako će svijet i ja postati miroljubivim? Svi ljudi neće ta pitanja odmah povezati s Bogom, ali veliki interes za vjeru ili soft-verziju esoterike upozorava da su čežnje ljudi vrlo, vrlo dalekosežne. Ovdje treba biti zadatak crkve. Kao Jona, dozvoliti da se dogodi i Boga unijeti u igru jednog ubrzanog društva.

Fini konci između srdaca
Savjetuje se da još jednom pogledamo na našu teološku bajku. Stvar nije išla niti kod Jone glatko od samog početka. Kada je on poziv Boga po prvi put čuo, pobjegao je. Za njega je bilo nemoguće da će se Ninive obratiti i da Bog neće kazniti grad. To nije bila sumnja, to je bila nevjera. Tako veliku spremnost opraštanja nije Jona pripisivao svome Bogu. Osim toga i sam se nije usuđivao ući u Ninive. Dakle, on bježi na brodu u pravcu Zapada. Kada je bura dovela brod u opasnost potapljanja, Jonu su mornari bacili u more. Zato što je pobjegao, Bog je poslao buru. Sve drugo je vrlo poznato i često biva prikazano na slikama. Jonu proguta jedna velika riba i on je morao 3 dana provesti u njenoj utrobi. Tek tada je spreman ići u Ninive. On se ne osjeća do kraja dobro, s njegovim pozivom. I kasnije su se čule tužaljke od njega. Tri dana i tri noći, koje je naš prorok proveo u utrobi ribe, trebalo je da on nađe sebe i Boga. Marš koji je kasnije poduzeo kroz Ninive, morao je najprije proći kroz njegovu dušu. On je postavio pitanje sebi, što ga nosi, što mu daje smisao i oslonac. Time se ne razlikuje Jonina situacija od situacije Ninivljana. Obje strane moraju sebe pronaći i otvoriti se Bogu. U povodu na današnje Evanđelje znači: Učenici su, prije nego li su pošli ljudima, bili pozvani da načine mjesto za Kraljevstvo Božje u svom životu. Tek tada će njima uspjeti također i druge uvjeriti. Za objavu proroka Jone, učenika Isusovih i konačno za objavu crkve u našem «ubrzanom društvu» znači, što je Folke Tegetthoff jednom rekla za propovijedače priča: «To je tkanje vrlo finih konaca između moga i vašega srca.» Bajke su ipak bolje nego njihov glas.
Martin Leitgöb (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)