PROPOVIJEDI B 21. Nedjelja kroz godinu

Duh čini živim

Različito krštenje

Prije nekoliko nedjelja bio sam pozvan na krštenje sina jednog bračnog para s kojim sam godinama sprijateljen. Slavlje je za mene bilo ugodno u svemu, jer sam osjetio da su svi gosti bili dirnuti misterijem Sakramenta krštenja. Ja sam se mogao koncentrirati na najvažnije u mojoj službi.
U usporedbi s tim, sjećam se jednog slavlja krštenja koje je u meni ostavilo otežavajući okus. To je počelo poneki put već na telefonu, kada sam ugovarao termin za razgovor u svezi krštenja i osjetio držanje: «Peri me, ali me ne umokri!» S drugim riječima: roditelji ne žele djetetu ništa uskratiti, žele za svoje dijete sve pravo učiniti; oni pak osobno ne žele s tim više ništa imati, već samo ono što je bezuvjetno nužno. Da li su oni o tajni krštenja shvatili ono najvažnije? Slično je prošlo tada i slavlje krštenja. Često puta se osjećam potisnut u ulogu liječnika koji mladim stanovnicima zemlje dodjeljuje jednu vrstu duhovne injekcije.Često puta su rođaci bili više zauzeti s pravom optikom za one članove rodbine koji su fotografirali i snimali video-film, nego sa Sakramentom krštenja...

Različito Euharistijsko slavlje

ena na putu u župnim zajednicama i prosvjetnim ustanovama, radujem se povratku kući u samostan i na Euharistijsko slavlje s našom zajednicom službe Božje. Mnoge poznajem po viđenju, a s mnogima nemam pobliži odnos. Slaviti s njima službu Božju, uvijek ponovno me raduje, jer osjećam da to oni slave sa srcem i -tako ja vjerujem - da su ono najvažnije shvatili od Euharistijskog slavlja.
Posve drugačije pri nekim «zapovijedanim službama Božjim». Tako ja nazivam ona slavlja kojima prisustvuju ljudi, jer to moraju iz bilo kojeg razloga činiti: učenici i učitelji kod službe Božje na kraju školske godine, političari i fukcioneri pri svečanim službama Božjim svoga kluba, povodom jednog jubileja ili pri blagoslovu njihovog vozila za uporabu. «Operi me, ali me ne umokri», «blagoslovi, posveti, obloži s duhovnim zaštitnim znakom, čime god ti s tvojim religioznim instrumentima možeš staviti pod zaštitu, ali ostavi mene, molim, osobno na miru...»
Ono što ja tu mogu doprinijeti jeste u oba slučaja isto, a ipak se tu osjeti jedna razlika...

Zlatna Marija - Nevoljna Marija

Kada se nalazim u tom unutarnjem konfliktu, sjetim se bajke «Gospođa Holle». Dvije djevojčice doživljavaju približno isto, a ipak će jedna biti na kraju nagrađena sa zlatom, a druga preplavljena nezgodama.
Razlika postoji u tome, što se jedna dozvoli izazvati mnogim malim događajima i pripomoći gdje god to situacija od nje zahtijeva. Ona se upušta u ono, što se od nje zahtijeva.

Nevoljna Marija nasuprot, čini sve samo izvana i sa zlovoljom.
Ostati ili otići?

U Evanđelju smo to danas čuli od Isusovih učenika. Mnogi ljudi su ga slijedili. Svi su doživljavali ista čuda i čuli njegove govore. Jedni su došli do zaključka: njegove riječi su nesnošljive. Tko to može saslušati? Oni se okreću od njega. Drugi pak - vjerojatno su u manjini - spoznaju: Kome trebamo mi ići? Ti - samo ti - imaš riječi života vječnoga. Mi smo došli do vjerovanja i spoznali smo: ti si svetac božji. Kod jednih se pali Isusova propovijed, kod drugih ne. Svi su imali Isusa. Tzv. tjelesno i životno pred očima. Oni su ga doživljavali u tijelu i krvi. On im je bio na dohvat ruke... Objašnjenje Isusa glasi: Duh je taj koji čini živim; tijelo ne vrijedi ništa.

Duh čini živim

Zadnje nedjelje smo se pozabavili uvjerljivo s tajnom «Bog je u tijelu». U Isusu je ljubav božja postala tijelom. U tajni Euharistije nastavlja se pretvorba tijela Boga. Kroz sudjelovanje u Euharistijskoj gozbi, hoće ljubav božja prijeći k nama u tijelu i krvi.
Ova tajna se može samo s okom duha shvatiti. Tu ne pomaže «Nürnberški lijevak". Vjera se ne dozvoli proizvoditi. Kako god si to duhovnici i roditelji žele. Vjera se otvara samo onom koji se osobno upušta u to. I tada samo korak po korak. Tako je važno očitovanje vjerskog držanja na jednoj strani - da mi samo ne govorimo o vjeri, već da to također i činimo - vjera sama pak dolazi iz duha.

Duhu dati prostor

Ali što mi tada možemo konkretno učiniti? Možemo li mi uopće nešto doprinijeti, da bi ljudi došli do vjere?
Ja mislim da mi ne trebamo stajati iznad našega učitelja. Isus dozvoljava da odu oni koji su ga čuli i vidjeli njegova čuda, a ipak nisu došli do vjerovanja u „sveca božjega".
On ne prestaje svjedočiti ljubav i blizinu Boga u riječi i djelu, s tijelom i dušom, sa svojim tijelom do krvi... Onaj tko je bio prijemljiv za duha, koji je govorio iz njegovog djela i riječi, taj duh može ga probuditi na novi život.

Možda mi trebamo danas više paziti na to, kako mi živimo kao kršćani, kako mi slavimo Službu božju i koji duh iz toga govori. Često imam utisak, da kod naših očajnih nastojanja da podmirimo mnogo ljudi sa Službom božjom, - također i one koji to zapravo uopće i ne žele -, duh iz kojega živi Služba božja gubi se.
Istovremeno sam uvjeren, da tamo gdje je ovaj duh doživljen, on tim ljudima dozvoli spoznati: Komu trebamo ići? Samo ti imaš riječi života vječnoga.

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)