PROPOVIJEDI B 16. nedjelja kroz godinu

Spremni za otok
Odmoriti se, oporaviti, želja je mnogih u ljetnom vremenu kada djeca imaju školske praznike i mnogi odrasli godišnji odmor.
«Pođi s nama na jedno usamljeno mjesto i malo se odmori», mogla bi biti i reklamna uzrečica, koja bi mamila managere pod stresom, u raj za odmaranje. Dalje od posla, suradnika, šefova i klijenata koji idu već jednom na živce. Ništa ne raditi, biti bez pritiska, ugodno se osjećati.

Također Isusovi učenici imaju napeto i isto tako naporno vrijeme iz sebe. Isus ih je poslao činiti ono, što je on činio: ići iz jednog u drugo selo, ozdravljati bolesne, istjerivati demone i ljude dovoditi Bogu. Iskustva i susreti ove pustolovine su bili radikalni za učenike. Na jednoj strani ljudi kojima su mogli pomoći, na drugoj strani nepovjerenje i zavist farizeja i drugih, te Rimljani kao okupatorska sila koji se brinu za «red» i konačno saznanje da toliko mnogo ljudi potrebuju pomoć; sve to su donijeli sa sobom, kada su se vratili Isusu. Bilo je potrebno o tome pričati, izmijeniti iskustva, možda da se dobije malo hvale i priznanja, izaći iz gužve, malo na miru razgovarati s Isusom.
Isus zna da njegovi učenici to potrebuju i on ih poziva: «Pođite samnom na jedno usamljeno mjesto, gdje ćemo biti sami i malo se odmoriti». I oni odlaze s brodom.
Ali od odmora nema ništa. Ljudi ih slijede, žure im u susret i mir je prošao.
To je ono što je nama svima vrlo poznato. Upravo tada, kada smo neophodno potrebni malo počinka, netko naziva, djeca žele nešto, hitno se treba nešto završtiti...

Pomoć do iznemoglosti

Ja sam sigurna, da to nije smisao pripovijesti, da se požrtvovanje zahtijeva do zadnjega. Naprotiv, imam prije utisak, da učenici trebaju doći do granice svojih mogućnosti. Stoga što mogu s Isusovom punomoći djelovati, učinilo je duboki utjecaj na učenike i možda u njima probudilo želju, sada odmah «cijeli svijet dovesti u red». Čežnja za ozdravljanjem i pomoći je vrlo velika.
Pripovijest ne završava tamo gdje Isus uči ljude. Ne samo za duh, za dušu, čovjek potrebuje hranu, već i za cijelo tijelo.
Prije nego što su se učenici mogli odmoriti od svojih djela, Isus ih stavlja pred slijedeći nerješivi zadatak: Oni trebaju nabaviti nešto za hranu, za mnoge ljude koji su ih slijedili.
Bezizgledno po ljudskom mjerilu. To nisu učenici ili ljudi koji će iz vlastite snage spasiti svijet. Bog je taj koji poklanja, tako kao pri umnožavanju kruha, koji zasićuje sve ljude koji se nalaze kod Isusa i daje mnogo više kruha nego što je to potrebno.
Naravno da smo mi kršćani pozvani da pomažemo, tamo gdje to možemo, ali ne do iznemoglosti, ne tako da mislimo: ja sama/sam ću to obaviti. Mi smijemo i mi se trebamo dozvoliti darivati od drugih i konačno od Boga, čije djelovanje ne poznaje granica. Znati se odmoriti, prije svega tada kada mogu tvrditi: ja sam pokušala sve najbolje, znači povjeriti se djelovanju Boga, a također i drugim ljudima nešto povjeriti, umjesto da se pravimo nenadomjestivima.
Pomanjkanje orijentacije i nužne potrebe ljudi nisu zasigurno postale manje nego onda; možda potrebuju ljudi danas još hitnije pastira. Ako mi sami malo doprinesemo ozdravljenju drugih, a čak ponekad radimo i suprotno, ipak trebamo imati nadu i pouzdanje da naše djelo nije uzaludno.

Regina Wagner (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)