PROPOVIJED C 2. Korizmena nedjelja

Preobraženje i silazak

Tko to ne poznaje: situacije, trenutke u životu, u kojemu se osjeća najdublje zadovoljstvo, sreća, ispunjen život? Ovdje može nastati želja, da se ova iskustva čvrsto zadrže, da se hoće «graditi kolibe», kako se ne bi ništa izgubilo od svega toga što nas najdublje ispunjava. «Ah, ovako treba biti uvijek!» - točno izražava to ova uzrečica.
Isus uzima Petra, Jakova i Ivana na stranu i penje se s njima na brdo Tabor. I tada je Isus i sam doživio iskustvo koje je proželo cijelo njegovo biće. Ovo iskustvo ima za posljedicu pretvaranje, promjenu: «...izgled njegovog lica se promijenio i njegova odjeća postala je sjajno bijela.»
Preobraženje u smislu ovog teksta Evanđelja, nema ništa zajedničkog s osjećajem sreće, već se tu opaža iskonska, prava slika, obličje koje dolazi iz Boga.

Sjati srećom
Također i mi poznajemo u našem životu takove trenutke «preobraženja» koji su manje ili više obasjani nečim posebnim što ih prožima:
- tu su ljudi koji su posve oduševljeni jednom stvari, investiraju se, totalno uvjereni - to oni i zrače. I ovo unutrašnje oduševljenje povlači krugove, na pr.: založiti se za druge u kriznim područjima, angažirati se za one koji nemaju glas...
- tu su dva čovjeka, koji se imaju rado, zaljube se jedno u drugo. Ljubav im sjaji iz očiju, postaje vidljiva na van, stoji im napisana na licima («Ti si zaljubljen do ušiju»).

Čvrsto držati
Vi ste zapazili također kako ova iskustva u nama samima dozivaju u sjećanje slike i sjećanja. Možda hoćemo i mi također njih zadržati, vrijeme zaustaviti...
Petar hoće isto učiniti, u njemu se probudio impuls za čvrsto držanje: On hoće graditi sjenice, hoće zadržati trenutak preobraženja, iskustvo Boga, čiji je bio svjedok, što se u Isusu i s Isusom dogodilo na brdu Tabor.
Graditi sjenice - Petar hoće ostati na ovom mjestu, gdje je osjetio da se tu nešto događa, što obećava život, jer tu je mjesto gdje se Bog pokazao, odnosno gdje se može naslutiti.
Ipak Bog se ne da uhvatiti, a također i iskustva i trenuci se ne daju zadržati. Jer upravo tada nailazi oblak koji sve zamračuje. Možda je to strah koji nastaje, nesigurnost koja paralizira.

Sjećati se
Zadržati ne možemo ništa, ali se možemo sjećati u mračnim časovima na momente sreće. U sjećanju leži snaga koja nas drži živim i koja nam ne dopušta da se zaustavimo. Upravo u mračnom trenutku postaje oblak jednim drugim obećanjem: «To je moj izabrani, moj ljubljeni sin». Nama također je ovo obećanje darivano, upravo onda, kada tamni oblaci bacaju sjene na naš život: «Ti si moj ljubljeni sin! Ti si moja ljubljena kćer!»

Obećanje
Ova prisutnost Božja, ova bezuvjetna ljubav Boga prema nama ljudima, provlači se kao crvena nit kroz cijelu Bibliju. Događaj u današnjem Evanđelju je također već unaprijed uzeto iskustvo uskrsnuća koje nam hoće pokloniti hrabrost: Bog je tu - u trenucima preobraženja i u trenucima tame.
Isus silazi opet dolje - dolje s brda preobraženja - kuda? U Jeruzalem, u Getsemani, dolje na križ, u najdublju samoću i napuštenost od Boga. Od preobraženja se više ništa ne vidi i ne osjeća. Čovjek Isus je očito bio u svemu nošen obećanjem što je god život od njega zahtijevao, do križa: «Ti si moj ljubljeni sin.»

Silazak
Također i mi idemo s Isusom i učenicima opet dalje od Tabora, dalje od mjesta gdje želimo graditi naše kolibe - možda kolibe sigurnosti i osiguranja... Ovdje dolje je svijet u kojega mi pripadamo, ovdje dolje je svijet u kojemu se pati i gdje često tamni oblaci bacaju svoje sjene na život mnogih ljudi:
- tu su ljudi koji se ne snalaze prilikom smrti člana obitelji ili prijatelja, pri bolešću i patnji,
- koji trpe od slomljene i upropaštene veze, odnosa
- koji iz zamršenosti i ovisnosti ne mogu sami pronaći izlaz
- koji se i u crkvi ne osjećaju razumljeni i prihvaćeni, jer dobivaju kao odgovor na svoje pitanje samo jedan zakon, jedan propis, a ne obećanje: «Dobro je da si tu».
To je naša stvarnost i naša sličnost s Isusom, s njegovim putem dolje s brda preobraženja, dolje u sva ljudska pitanja, sumnje i nužde, dolje na križ.

Bog koji se spustio
Tako se može slika o Bogu pretvoriti, promijeniti - jer često biva Bog opisan kao vrlo daleko - u nebu - i tako predstavljan u umjetnosti. S blagoviješću ovog Evanđelja dolazi mi moj Bog opet malo bliže, on postaje za mene «Bog koji se spustio», koji dopusti da se osjeti njegovo biće: «Ja sam onaj koji jesam ovdje» - u trenucima sreće i u trenutku kada jedan oblak baca svoju sjenu na naš život i na naše proputovanje.
S. Marita Meister

Katica Kiš