PROPOVIJED A 4. Nedjelja po Uskrsu

Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja

«Svećenik napušta svoju službu zbog odnosa s jednom ženom»; «Župnik uhapšen poslije uboda nožem»; «Opat napušta svoju funkciju poslije unutrašnjih nesloga». Skandali, povlačenja, napuštanja službe; alkohol, samoća, celibat, krize identifikacija i td.
Slika duhovnog zvanja, naročito svećenika, izgleda da je stavljena u pitanje, također pripomognuta sa širim izvještajem medija - u najmanju ruku u ovim našim okolnostima.

«Što je to s našim pastirima?»

Tako stoji u jednom naslovnom retku jednog magacina prije nekoliko tjedana. Što je to zaista s biskupima, pozvanim i posvećenim svećenicima? Umjesto «pastirskih pisama» bivaju sada napisana i tzv. «pisma stada». Tako izgleda jedna slika.
Na jednoj drugoj ravnini igra već nekoliko godina jedna TV-serija u kojoj su predstavljani duhovni ljudi, prije svega svećenici i sestre kao «glavne figure» tj. «junaci». A ove serije se raduju jakoj obljubljenosti što potvrđuje ispitivanje i stopa uključenosti TV. Što to zadivljuje tako mnogo ljudi na tim figurama i ulogama? Što utjelovljuju ovi ljudi koji se zalažu za «Boga i svijet» te su spremni za to i živjeti?
Tada imamo mi i treću stranu: Iz dana u dan dušobrižnici se trude u svojim zajednicama ili centrima za dušobrižnike; oni su pastiri u najboljem smislu, uz to još i saputnici, prijatelji i socijalni pomagači. Ove strane bivaju vrlo često - ako uopće - od javnosti malo osvijetljene i shvaćene.
Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja, bio bi opet prigoda da se sagledaju ovi mnogobrojni napori i ove osobe. Vrlo često se krije ispunjen i usklađen, a time i priljepčiv život iza toga.

Zašto danas postati svećenik ili redovnik/redovnica?

Htio bih danas ukazati na jednu osobu koja je rođena prije 300 godina. To je sv. Alfons M. Liguori, osnivač Redemptorista. Život sv. Alfonsa, njegova ključna pitanja i njegov angažman u Crkvi, još i danas su vrijedni spomena i vrlo su moderni.

1) Izlazna točka: Pitanje o smislu života; pitanje o Bogu.

Kada je Alfons s 26 godina, kao visokonadaren i ugledan advokat, najednom okončao sa zvanjem odvjetnika, već su prošle mnoge godine njegovog života i unutrašnjeg traženja smisla i Boga u njegovom životu. Alfons je odlučio postati svećenikom i studira teologiju. Prije i iza ove odluke stoji duboka čežnja za jednim «skladnim» životom. Za jednim životom koji daje odgovore na pitanja smisla i cilja života pred Bogom.
Za Alfonsa se ova odluka, da se opredijeli za poziv dušobrižnika, svećenika i redovnika, temelji na njegovom odnosu prema Bogu i Isusu Kristu. Ovo znači za njega i onda nepobitnu osnovu, kada velike teškoće, neprijateljstva, problemi i neuspjesi postaju njegovi pratioci. Njegov poziv kao svećenika utemeljen je u Isusu Kristu, dobrom pastiru.

2) Za ljude biti tu
Upoznavanjem prijateljskog Boga prema ljudima koji je bio zapažen u Isusu Kristu, stvara se u Alfonsu poziv da se na poseban način stavi Njemu u službu. Alfons pronalazi u višegodišnjim koracima uvijek dublje svoj nalog i svoju službu. Njegov izbor su bili siromašni, oni ljudi koji stoje na rubu društva. On osobno je toliko zadivljen Isusovom blagoviješću da iz toga postaje jedna upečatljiva objava, jedna pastoralna strast. On ide ljudima kao narodni misionar, djeluje kao pratioc žena i ljudi, kao ispovijednik; postavlja socijalne inicijative upravo u svom vremenu kao biskup jedne male biskupije; sastavlja mnogobrojne dokumente jedne nove moralne teologije, protiv rigoroznosti svojega vremena.

Alfons pronalazi smisao i ispunjenje u svojemu poslu i svojem životnom obliku kao svećenik i redovnik

Također i danas može svećenički poziv biti ispunjen i ovaj životni oblik doživljen kao «osmišljen». Mnogi uspješni primjeri svjedoče za to.
S druge strane je život u jednom sekulariziranom i pluralnom svijetu također i teži - jer nije socijalno osiguran. Ova činjenica se ne smije previdjeti. Posljedice su stoga kod nekih dušobrižnika: iscrpljenost, preopterećenost i često puta rezignirano povlačenje. Sve ovo se ne smije tako lakomisleno «mesti pod tepih».
Dozvolimo stoga posve svjesno postaviti pitanja za oba pravca:
- Koliko se danas govori o ovim životnim planovima u zajednicama, grupama i obiteljima?
- Koliko mi pomažemo i unapređujemo mlade ljude, kako bi pronašli odgovore na svoja pitanja: «Odakle i kamo, zbog čega?»
- Koliko mi pomažemo žene i muškarce koji su zakazali na svom «duhovnom putu zvanja» i nose sa sobom duboke rane? Gdje mi bivamo njihovi dušobrižnici?
- Koliko pomažu poneke zajednice zaista svoje predstavnike; preuzimaju odgovornost i time poklanjaju također dušobrižnicima dom i životnu radost?
- Koliko mi govorimo o drugim crkvenim zvanjima, o njihovim vrijednostima i karizmi?

Kada mi molimo pravoga pastira Crkve Isusa Krista, ja vas pozivam upravo danas da molite pošteno i svjesno za nova i angažirana duhovna i crkvena zvanja. Mi svi, kao kršteni kršćani snosimo odgovornost i brigu za to.
P. Lorenz Voith (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)